Čini mi se da je bilo jučer, sjećanja su mi toliko jasna, unatoč tome što brojevi podrugljivo tvrde drukčije. Još malo pa će moja starija kći biti kao ja tada.
Nedjelja je, jedanaest sati navečer. U krevetu sam (to je bilo vrijeme kad su roditelji nastojali stvarati dobro odgojenu djecu koja su u krevetu u vrijeme kad dobro odgojena djeca trebaju biti u krevetu), brat već odavno spava. U ruci mi je mali crni phillipsov tranzistor koji sam zavrijedio dobrim ocjenama i uzoritim vladanjima. Ležim u mraku, vrtim po skali, izmjenju se vijesti i talijanski glasovi uz neka zujanja koja kao da dolaze iz svemira. Na sreću u nekom trenutku naletim na glazbu iz ovoga svijeta i ovoga vremena. Azra, Film, Idoli ili Haustor..., ne pamtim više tko je svirao i pjevao, ali sjećam se glasa koji se javio nakon njih. Ja nisam znao gotovo ništa, a kroz njegove riječi uvjerio sam se da on zna skoro sve. Predstavio se kao Dražen Vrdoljak i postao je moj idol.
Od te sam nedjelje redovito palio svoj mali tranzistor svake večeri, ne bi li nekom slučajnošću nabasao na još neku njegovu emisiju. Kad bi me zadesila sreća često bih zaspao prije kraja emisije, a tranzistor bi ostajao raditi preko noći, s obzirom da je radio na vrlo tiho, nije me budio pa bi baterije osvanule istrošene ili bi čak iz njih izašla nekakva kiselina ili štogod već živi u baterijama od jednog i pol volta, što je pomalo nagrizalo ljubljeni mi tranzistor.
U utakmici..., ma ne utakmici, u bitci koju vodi s brojnijim protivnikom, hrvatska je kultura izgubila odvažnoga generala čiji će nas odlazak primorati na još jedno povlačenje i korak unatrag pred barbarima. Generala na čijem odlasku nije bilo počasnog plotuna, možda gdjekod koji prasak big banda ili riff na električnoj gitari za oproštaj.
Ako me itko upita, rado ću se pohvaliti da smo radili isti posao na istome mjestu, obojica smo bili glazbeni recenzenti u Nedjeljnoj Dalmaciji, on pri početku a ja na njezinom samom kraju. Ne mogu reći da smo se znali, samo upoznali. Dobro se sjećam prigode kad smo sjedili za istim stolom i pričali o Waitsu i Van Morrisonu, na moju žalost prekratko. Kad bi imao priliku kolika bih mu još pitanja postavio, ali da imam pravo na još samo jednu rečenicu, kad bi ga imao priliku još jednom sresti, znam što bih mu rekao: «Oprostite, ali dužni ste mi za baterije.»
Nije odavno bilo Glazbenoga intermezza, na to me Delfina podsjetila.
Evo zato za nju par komada ovako na brzinu, iz rukava, a meni podsjetnik na Devedesete.
1. Lambchop: Up with people
Volim ovaj bend još odavno. How I Quit Smoking mi je njihov najdraži album, čak sam ih pogledao uživo, što je za moju nepokretljivost veliki događaj.
S obzirom da nas je pohodio jedan od dva najantipatičnija US precjednika u povijesti, evo podsjetnika na onog drugog.
Bend je iz Nashvillea, glavni čovjek je Kurt Wagner, a dok je radio neke od najboljih albuma još uvijek je morao postavljati parkete da bi popunio primanja.
2. Delgados: American Trilogy
Postoji jedna, još ljepša, pjesma istoga imena (pjeva je Mickey Newbury, ali njega čuvam za neki americana-country intermezzo), ali ovu volim jer mi pokazuje onu lijepu, melodično stranu koja karakterizira glazbu Devedesetih.
Škoti su, kao još neki izvanredni bendovi Devedesetih.
Pjesma je s albuma Great Eastern, meni najdražeg.
3. Gomez: Whippin' Piccadilly
Gomez volim zato što su tako mladi, a zvuče kao stari majstori bluesa koji su vremeplovom ubačeni u prošlo desetljeće. Prvi i drugi album su fentastični.
I nisu Latinoamerikanci ni Španjolci, unatoč imenu, Britanci su.
4. Gorky's Zygotic Mynci - Spanish Dance Troupe
I njih sam znao češće poslušati. Ni oni nisu Španjolci, unatoč imenu pjesme. Iz Wallesa su. Sjećam se lekcije o Wallesu iz engleskoga negdje u šestom-sedmom razredu, a pošto moja starija ide u šesti razred znači da je to bilo jako davno pa je moguće da me pamćenje ipak vara. Croyso y cumry pisalo je u naslovu. Lako je moguće da sam pogriješio koje slovo.
5. Massive Attack - Protection
6. Portishead - glory box
A ovo. Ako su Gomez blues Devedesetih, onda je ova pjesma blues za kojeg nema desetljeća u koje bi ga smjestili. Bezremensko i na trenutke bestežinsko.
(Nisam siguran da je video original, ali pjesma je isuviše dobra da bi mi to smetalo)
7. Belle & Sebastian -The Boy With The Arab Strap
I ovi su Škoti. Naslovna pjesma s meni najdražeg albuma. Nisam našao studijsku verziju, ovo se Jollsa Hollanda, ali poslužit će.
Brzo će Uskrs, zečeva i šarenih jaja od stiropora ima u svim dućanima u tolkom broju da bi njima, da su pravi a ne od plastike i stiropora, mogli našopati cijelu Indiju. I to najesti ih u toj mjeri da nam vrate što im je preteklo i da od toga možemo nahraniti Srednju Ameriku i još nam ostane za dogodine. Ne može ih se čovjek obraniti. Trgovci i proizvođači ih nude u svemu i svačemu, u svim oblicima i bojama, neće me nimalo iznenaditi onaj dan u kojem na Mosoru ugledam dva velika roskasta plastična uha, a talentirani instalater (nije to onaj barba koji vam promijeni gumicu na slavini i za to naplati kao da vam je tim veličanstvenim činom promijenio život - to vam je onaj umjetnik koji nasred galerije postavi vodokotlić, na svečanom otvorenju povuče ručicu i izložbu nazove protokom vremena ili nekako slično, ali jednako zabavno) instalira instalaciju koja uključuje poljudski stadion, zvončiće, jato živih, u žuto obojanih i iz frizera svježe dovedenih nojeva i stotinu hektara zelenog krep-papira.
Zapravo, ta invazija šarenih ptica i glodavaca, kao da smo u nekakvoj preradi
nepoznatog Hitchcockova horora u režiji Paris Hilton, nije razlog zašto se svakog dana prisjetim nadolazećeg blagdana. Sjetim se zbog puno razloga, a jedan od njih je kraj korizme, razdoblja kojeg su mnogi od nas proveli pateći odvojeni od svojih najmilijih poroka. Cigarete i piće su negdje u samom vrhu top ljestvica odricanja. Kad bi to bila istina, odnosno kad bi se svi pridržavali onoga što sebi obećavaju, tvornice duhana i alkoholnih pića mogle bi komotno objesit zastavu na portu, ključ u bravu i svi na kolektivni godišnji dok se nacija ne vrati svojim porocima. S obzirom da nigdje ne nalijećem na podatak o epidemiji izvansezonskih kolektivnih godišnjih, moglo bi biti da koji put malo sebi slažemo.
Još se s manjkom alkohola i nikotina kako-tako nosimo, ali kad bi netko pokrenuo trend suzdržavanja od marendi, čitav domaći poslovni svijet (uključujući i nominirane za Zlatnu kunu) našao bi se na koljenima.
Marende su kičma našeg gospodarstvenog kotača zamašnjaka. Posao od deset milijuna eura ili tanašni zidić koji će odijeliti vašu parcelu od uzurpatorski nastrojenog susjeda dogovaraju se uz kilo pečenog ili duboki pjat toplih tripica. Samo najtvrđi tajkun se neće smekšati i spustiti cijenu za 0,5 posto ako je u gostionici Wall Street (među redovitim klijentima poznatijom kao Kod Jure Masnog) serviran janjčić kontroliranog porijekla koji se na ražnju pokretanom dobro ugođenim elektromotorom iz pokojne perilice Zanussi rotirao oko svoje osi dovoljno dugo da ostane nit' sirov nit' prepečen.
Marendaonice, restorani, zalogajnice ili krčme, kako ih god nazivali, su mjesta idealnoga stupnja socijalne jednakosti gdje su svi isti bez obzira na rasu, spol, društveni stalež, stranku i nogometni klub za kojeg navijamo. Nema tog multimilijunaša koji će se ustručavati sjesti u birtiju u nekoj od ljudi zaboravljenoj zabiti gdje umjesto stolica i stolova imate svježe ispilane jelove daske i pripadajuću smolu koja vam se zalijepi na stražnji dio odijela. S podjednakim se guštom jede i u elitnim salonima gdje se svaki jastog osobno dovozi helikopterom s Trinidada s vlastitom putovnicom i certifikatom o pedigreu i u ćumezima koje bi higijensko–sanitarna inspekcija bez pardona zatvorila. Ma ne samo zatvorila, već zavarila vrata i vlasnika objesila naglavačke na trgu za primjer drugima. Ali neka, koliko god oni zatvarali, mi smo čvršći u odluci da ne prestanemo marendavati.
Bolje drob, nego rob!
ZERP damo, pečeno ne damo!
Ne dirajte naše marende!
Neki dan Punica telefonski postavlja naivno pitanje «Djeco, hoćete li doći sutra na ručak?», kao da se od pada Rimskoga carstva naovamo rodio ručak koji bi ja odbio, pa kad je sutra k tome osvanuo sunčani dan to sam uzeo kao jasan znak da sam dobro odabrao. (Premda sam dojma da bi gromovi i munje jednako uvjerljivo potvrdili odluku, te da je takav dan idealan za provesti ga na toplu i suhu mjestu.)
Poznavajući standard i volumen tih ručkova, odmah nakon poziva proglasio sam samonametnuti štrajk glađu i počeo odbijati svaku hranu, sve u nadi da će takva vrsta namjenskog jednokratnog kratkoročnog asketizma omogućiti apetitu da sutradan dâ stotinu i deset posto svojih mogućnosti. S obzirom da nemam namjeru ikada napisati kuharicu, neću ovdje izlagati ni obrazlagati pjatance, dosta će biti reći da nakon obilatog ručka Punac-San i zet (to jest moi, kako bi rekao Delboy), onako baš fino zamantani od ugljikodidrata i bjelančevina koje užurbano pronalaze svoja mjesta u organizmu, sjednemo pred televizor, jer mozak pod kalorijskom opsadom nije kadar sortirati nikakve informacije zahtjevnije od očekivanog katodnog podražaja.
I tako nas dvojica sjedimo i držimo se daljinskog, kao da je u najmanju ruku izvor kisika, i naizmjenice vrtimo programe, pa kad se jedan iz bilo kojeg razloga ustane, tako ovaj drugi preuzima kontrolu i nastavlja misiju prethodnika koja se sastoji u upornom, besciljnom i bezidejnom mijenjanju teve sadržaja. Na bilo kojem kanalu zadržimo se taman toliko da zaključimo o čemu se radi, pa opet, što god bilo ponuđeno, obično nije dovoljno zanimljivo ili se možda ne možemo skoncentrirati. A kabelska nudi čuda svakojaka, od biciklista koji se survavaju niz Kilimanjaro, iguana koje se sunčaju na Galapagosu, emisija nedjeljnih popodneva na talijanskoj nacionalnoj mreži, koje izgledaju kao generalna proba za vjenčanje jedine kćeri rasipnoga šeika ...
Svega mi je dosta. Ona tri programa na HTV-u su mi bila taman po mjeri. Samo jednom, tamo prije nekih pet-šest godina, dvočlano kućno vijeće palo je u nedoumicu bih li možda trebali jedan od onih satelitskih pjata, ali je prošlo kad smo shvatili da nemamo ni vremena ni živaca gledati sve što se daje i na ovim našim programima, a kamoli još blenuti u sve one Sat ajnc, Erteel i slušati Humphreya Bogarta kako govori Spiel das noch ein mal, Sam, ili tako nešto.
Od Nove i RTL-a malo toga ima zanimljivoga, a jedina stvar kojom se diče su filmovi, jer su im obično noviji nego kod konkurencije, ali… E, da. Ima jedan ali. Zove se «Kako – potpuno – uništiti - užitak – gledanja – hrpetinom - reklama». Evo primjera koji će pojasniti što sam htio reći. Nedavno su prikazivali fantastičan krimić, interesantan, dinamičan, inteligentan, ne može ga se čovjek dovoljno nahvaliti. Već sam ga gledao, i to više od jednog puta, ali kako je televizija kod nas uvijek upaljena, bez obzira gleda li je netko ili ne, opet sam se zalijepio za ekran.
U ovom slučaju iznenađenje na kraju ključni je element čitave priče. I tako fino kneginja i ja i uživao u tome kako je taj i taj dosjetljiv i taman trljamo ruke očekujući onaj već spomenuti preokret…, kad, evo reklame. Uf! Zašto baš sad prekidaju, pa do kraja ima još samo minuta, najviše dvije. Dobro, pretrpićemo to hvaljenje okusa Hellmans majoneze, samo da se film nastavi. Ali, ne. Prvo će Silan omekšivač objasniti kako su u njemu sažeti svi mirisi Edenskoga vrta, a nakon njega će nam neko pivo ili Pepsi pokloniti putovanje u bilo koji kraj svijeta, samo trebamo kupiti jednu jedinu bočicu tog njihovog neusporedivo jedinstvenog proizvoda… Uskoro gospođa i ja počinjemo skandirati neće-more-kla-me, ali umjesto našeg junaka s ekrana nas pogledavaju Duracellov ružičasti zec i Milkina ljubičasta krava.
I onda nam nakon dvadest i pet reklama (ručno prebrojano, garantiram točnost podatka) još prikažu što je sve bilo ovih dana i kad ćemo sve to moći opet pogledati u reprizi, i onda nam opale najavu za još jedan veliki hit koji će biti uskoro…
Nakon svega toga ne sjećam se više ni kako mi se brat zove, a kamoli koji film gledam i o čemu se u njemu radi. Jasno mi je da privatna televizija mora od nečega zarađivati, ali ne bi bilo loše kada bi bili malo manje drski prema nama radi kojih bi ta ista televizija trebala postojati. Jer, kako bi rekli u onoj reklami, mi to zaslužujemo.
Imao sam namjeru ne spomenuti onu gadariju kad u posljednjoj sekundi filma smanje prozor na četvrtinu, uskrate nam mogućnost saznavanja imena glumaca i redatelja i odmah započnu s nečim drugim ne bi li nam onemogućili okretanje na konkurentski program. E, pa ne gledam vas više, pun mi vas je kufer, hvala i doviđenja.
Odbačene jelke gomilaju se uz kontejnere. Ljudi se po ulicama rukuju i jedni drugima govore "Sve najbolje!» kao da spominju novi kompilacijski album nekog poluzaboravljenog pjevača. Ulični ukrasi djeluju nekako zbunjeno i izgubljeno kao putnik koji stoji na peronu dok se vlak pretvara u sitnu točkicu i nestaje s obzora. Praznici su gotovi.
Ove tradicionalne božićno-novogodišnje bakanalije izmore čovjeka. Treba nekako povratiti snagu izgubljenu u jurišima na planine jestvina koje su morale ispuniti nekoliko uvjeta da bi se našle na raskošnoj i raskalašenoj blagdanskoj trpezi. Ipak, uglavnom se mogla podjeliti u dva tabora: ako nije slatko, neka je barem masno. Osobno nisam imao nikakvih problema s debljanjem, sve što sam trebao napraviti je poslušati kad domaćica kaže daj pojedi još ovo, šteta je da se baci. Sarme se gužvaju u tećama kao trbusi potezača konopa na Jadranskim susretima, fete pršuta uvijaju se oko gromada francuske salate, pjatanca slijedi pjatancu, a kisik se do mozga kreće sporo i oprezno kao da ga iza ugla vreba kakva pogibelj.
Više sam puta po raznim novinama i časopisima pročitao kako u vrijeme Božića i Nove godine ulicama luta najveći broj izgubljenih i teško deprimiranih ljudi. Među njima, govore statistike, veliki broj se odluči i na drastična okončanja. U tim se izvješćima nikada ne navodi koja su zanimanja najzastupljenija, ali ne bi me naročito začudilo kad bi nutricionisti i ini zagovaratelji zdravoga života predvodili kolonu. Kao da ih vidim kako šetaju nakostriješene kose i crnih podočnjaka, trzajući lijevom obrvom nakon još jednog obiteljskog mitinga kojemu su prisustvovali i na kojemu je stric sa trostrukom premosnicom oborio stari obiteljski rekord u broju natašte pojedenih sarmi, kojeg je od tries'prve suvereno držao pokojni Ante zvani Mišina.
Sve u svemu, praznici su baš lijepo prošli. Zaključujem da su djeca još dovoljno mala čim su držala da je onaj borić u redu, premda je jadnik izgledao kao da je niknuo negdje jako blizu Černobila i potom prošao sve važnije bitke od Waterlooa naovamo. Posjedovao je jednu suptilniju nijansu zelene u kojoj je bilo dosta žute, Gospođa i ja odabrali smo ga iz jata rodbine jer je zbog toga izgledao nekako profinjenije i drukčije, a nama se obično dopada drukčijost i profinjenost. Nažalost, brzo smo ustanovili da je žućkasto zelena nijansa značila još nešto osim aristrokratske blijedoće. Kad smo ga izvukli iz automobila pola je iglica istalo unutra, a pola je ostalo na granama podrhtavati od neizvjesnosti. Držali smo mu fige samo da izdrži do božićnoga jutra, a on se zauzvrat junački borio s gravitacijom, da bi pokleknuo tek pred zoru.
I tako nas je naš antigravitacijski ukras promatrao sa svim svojim dostojanstveno ogoljelim ekstremitetima, dok su mlade dame napadale kutije ovijene šarenim papirom kao da su pregladnjeli članovi združene jedinice panzer divizije i crvenih kmera. Nekoliko minuta kasnije ključno je bilo razdijeljeno od nevažnoga precizno kao bjelance od žumanjca, a mi smo pregledavali tko je što dobio. Saldo je pokazao centurije barbica, dok su edukativne stvarčice bile izdvojene kao fine, ali ipak za kasnije. Gospođa i ja smo sortirali naš ulov i divili se plišanoj lutki Brada Pitta, paru finih čarapa za rad na otvorenome - toplih, sivih, otpornih na prljavštinu i pranje iznad 90ÚC, knjigama Kako obojati strop bez naknadnog posjeta oftalmologu, Hipohondrija za početnike, Kako zavoljeti rad u rudniku, Priručnik za izvođenje gastroskopije na pustom otoku i brojne druge zanimljivosti i kalkulirali kad će slijedeći praznici i spaja li se to s kojim vikendom.
I prije nego li su trgovački centri objavili otvaranje sezone lova na božićne darove i punjenje prehrambenih rezervi, poznanici s kojima bi se sretao u prolazu postavljali bi mi pitanje gdje ću za Novu. Idem li na neko skupo i egzotično mjesto gdje ću utući životnu ušteđevinu na provod koji se ne zaboravlja ili ću Najluđu noć provesti s društvom koje izgleda kao da je upravo došlo sa snimanja neke od reklama za pivo?
Ništa od toga, razočaravam ih svojim odgovorom.
Nonšalancija kojom se odnosim prema tom događaju čini im se neprirodna, jer doček Nove godine je važna stvar. To se planira danima prije. Ma što danima. Tjednima. Mjesecima. Znam dosta ljudi koji čim odbroje do nule i čim prasne šampanjac, koji nekako nikad ne uspjeva biti usklađen s poklapanjem kazaljki, već planiraju gdje će istu stvar napraviti u ovo doba za točno dvanaest mjeseci.
Nemam potrebe za pakiranjem ni pripremanjem jer ne idem nikamo. Kad otkuca tih slavnih dvanaest bit ću negdje između kuhinje i dnevnog boravka.
Najljepše je ispred naše dobre stare televizije. Ekran 50, brat bratu 55 i sve se vidi.
Novogodišnji televizijski program je najbolji dokaz da je ona pjesma bila u pravu. Sve je isto kao i lani. Deja vu.
U sedam i po je dnevnik. U osam bi trebao početi nekakav šou u kojem će biti, kako će se ushićeno najavljivati, po nešto za svakoga. Neće to baš početi točno u osam, jer ćemo prvo imati prigodu odgledati koloplet reklama u kojima će nam razna poduzeća koja su prije desetak dana malo poskupila svoje proizvode poželjeti sve najbolje u slijedećoj godini.
Nakon lijepih želja dolazi nam napokon željno iščekivani šou. Brzo dozovimo sve ukućane, najstarijima prepustimo mjesto najbliže ekranu i uživajmo. Red glazbe, red šala i pošalica, pa opet red glazbe. Glazbeno-šaljiva musaka koja će nas učiniti sretnima i od koje ćemo načas zaboraviti sve probleme koji nas tište. I tako ćemo uživati do sitnih jutarnjih sati.
Ne mogu se oteti dojmu da oni toga programa koji bi nas trebao ludo zabaviti nasnime koliko god mogu, pa ono što pretekne ostave za drugi put. Kao svinjsko pečenje. Razlika je u tome da je ovo drugo ima nekakvog ukusa i kad je hladno. Dopečeš par krumpira, rasječeš jedan limun i, voila!
Ako se pak osjećamo odmetnicima iz narodnog ukusa okrenit ćemo na neki drugi program, možda Drugi program. Tamo će se emitirati maraton filmova koje više nitko u videotekama ne posuđuje, pa možda naletimo i na štogod dobro. Ako okrenemo nedajtibože, na RTL ili Novu, znači da smo stvarno u problemima. Kad se sve sabere podsjeća me na one slike iz kviz/križaljka časopisa gdje trebate uočiti deset razlika između dvaju gotovo identičnih crteža.
I tako ćemo uz malo strpljenja genetski ucijepljenog stoljetnim toleriranjima raznih maltretiranja dočekati ključni trenutak. Ono čemu svi stremimo. Veliki prasak.
Jedva čekam odbrojavanje. Malo me stvari veseli kao kad se na televiziji pojavi onaj sat. Svi se brzo nagurajmo ispred njega. Odrasli s čašama u rukama, maloljetnici bez.
Deset! Devet! Osam! Sedam! Šest! Pet! Četiri! Tri, dva, jedan, nulaaaaa! Sretna Nova godina! Hura, više nije 23.59, sada je minut više! Senzacionalno! Možete li to zamisliti. O, srećo, o, ushite! Nije više poslijednji dan prosinca. Sada je prvi dan siječnja i mi smo ga dočekali na nogama. Zajedno s prascom, pršutom i francuskom. Jupi-je!
Ratatouille iliti Petar Pan u epizodi: Za sve je kriv jedan miš
Trenutak prije nego li se probudim, dok su mi kapci još čvrsto zabrtvljeni kao rolo vrata pred zlatarnicom, uz anđeoske trublje u zadnje mi snove uplovljava kao čamac velika kriška rajske torte moje punice i doziva me sebi. (Torta, ne punica.)
Nešto kasnije, dok se u ogledalu upoznajem s novim borama, zamišljam da me uz stol dočekuje batler James i uz jutarnji Times preporučuje mi full monty engleski "vitaminski" doručak: ham 'n' eggs, strawbery jam on toast i sve ostalo tome pripadajuće što je potrebno da bi se jedan džentlmen okrijepio za današnji izlet na ladanje u Gloucestershire i popodnevnu partiju kriketa. Čim iza sebe zatvorim kućna vrata na putu prema novom radnom danu, zamišljam da će me pred ulazom dočekati Veljko Barbieri i kazati: "Ne možeš više na gradilište, sinko, trebam nekoga da me prati na mojim gastro-putovanjima, ne mogu ja to sve sam. Evo i Paul Bocuse traži degustatora, odluči se, brže!"
Moj osobni upravitelj, od milja zvan mozak, ne pristaje na kompromise i jedina mu je zanimacija hrana. Gospodin nos prima samo gastronomske informacije, žlijezde su u stand by stanju pripravnosti. Jednostavno ne mogu prestati razmišljati o hrani. Doktore Pavlov, pomozite!
A za sve je to kriv jedan miš.
Nije ni čudo da na sudu koji put oslobode očevidnoga krivca, sve je to stvar imidža. Ili dobrog advokata. Ili pokvarenoga suca. Kako god, htjedoh reći, zadnjih mi je dana jedan miš pravi heroj. Uzor, štoviše. Zapravo, i nije baš miš, već pantagana. Reklo bi se odvratni štakor, Rattus Rattus, čudovište gologa repa i oštrih zubiju koje ordinira po smeću, prenosi zarazu i, što je najgore, ružan je, brate. Ali da ne biste pomislili da imam uvrnut ukus, ovaj moj junak nije takav, bože sačuvaj. Njegovo je krzno modro, dok je ostatak družine siv. On je sitniji, ima okrugli crveni nosić i nedužne očice, odmah se vidi da je drukčiji od ostalih. Simpatičan je, znate kako već znaju biti simpatični miševi u crtićima. O, nisam vam rekao da je iz crtića?
Ne mislite valjda da su crtići samo za djecu? Jesu li nam na maturi, ispitu zrelosti kako su ga ne znam zašto nazvali, uručili diplomu i uvjerenje da više nismo okvalificirani za uživanje u crtićima? Pitat ću još jednom Veleuvaženu Kneginju, ali čini mi se da takvu potvrdu nemam nigdje spremljenu. Ovaj se animirani film zove Ratatouille (kod nas Ju-hu-hu!) i svi se događaji zbivaju u kuhinji .
Miš u kuhinji. I dalje se ne možete opustiti. Ne zvuči vam baš strašno privlačno. Izgleda da niste još vidjeli što ovaj mali četveronožni genij radi kad se dočepa kuhala i štednjaka. Nije valjda da nisam spomenuo da je kuhar? Genijalan kuhar. Najbolji u Parizu. A svi mi koji nikad nismo bili u pariškom restoranu znamo što to znači. Meka, Medina, Lourdes i Fatima obožavatelja hrane. Mjesta gdje se događaju čuda pred našim očima. Mjesta na kojima više nitko ne sumnja u postojanje Gospodinovo.
A što ću kad baš volim crtiće. Gledam ih kad god mogu. Ujutro, popodne, navečer, ponedjeljkom, utorkom, svetkom i vikendom. Nažalost, zadnjih mjeseci gledam ih samo u poneko nedjeljno popodne. Pratim ih s ona dva mala čudovišta. Uživam, koncentriran sam poput tigra u večernjem lovu i stvarno ne znam zašto mi svako malo kažu "Tata, hrčeš!". Dobro, ostavljam otvorenu mogućnost da su me kalorije po koji put shrvale, ali zgode maloga chefa držale su mi oči širom otvorene.
Uhvatio me na osjećaje i više me ne pušta.
Jedva uspijevam dovršiti jednu jedinu jadnu rečenicu, a mozak mi se već zablokira i samo mi pada na pamet kako bi bilo lijepo probati nešto fino. Dobrodošli su poznati okusi, ali čakre su mi širom otvorene i za nešto što nikad nisam kušao.
Souvlaki, recimo.
Nasi goreng.
Cajunski gumbo, kineske spring rolls, waldorf salata, pastirska pita, pekinška patka, čileanske empanade, turski pilav, fondu, tatarski biftek, dim sum, quiche lorraine, tempura, sukiyaki i šašlik mi se komešaju u mislima, guraju na mjestu subjekta i predikata, uvlače mi misli u jednosmjernu ulicu.
Život je težak, kaže moj najnoviji idol (nemojte da počnem s nabrajanjem prijašnjih stotinu i pedeset sedam heroja koje sam bio spreman slijediti čim me pozovu) i premda je ključna rečenica filma "Svatko može kuhati", osvjedočio sam se da su u našem domu te vještine nekako nesrazmjerno razdijeljene.
Ispričajte me na trenutak, idem staviti nešto mekano pod koljena, vrijeme je za zanemarivanje ponosa, treba Veleuvaženu Kneginju, gospođu MF izmoliti za nešto iz njezina svečanoga repertoara, sva ova priča opet mi je otvorila apetit.
Miroljubiva aktivna koegzistencija čovjeka i stroja
Jutros sam svečano izjavio gospođi Kneginji, da ću, ako se ikad slučajno obogatim prvo uzeti šofera. Ovaj će me auto totalno izluditi. Uopće mi nije jasno zašto to mora biti toliko komplicirano. Sigurno neka urota auto industrije koja to namjerno napravi kompliciranije i pepavije, nego što bi trebalo biti, samo da smo ovisni o meštrima.
Ali, opet, kad pogledam malo oko sebe, izgleda mi da svi o tome sve znaju – imam dojam da je i ždrijebom slučajno odabran primjerak muškoga roda u stanju popraviti čitav auto s jednom spajalicom. Ono, kao u špijunskim filmovima, kad glavni junak uzme spajalicu sa stola, razvuče je i s njome otvori najkompliciraniju bravu, izvadi neko tajno oružje ili mikrofilm iz pete na cipeli i onda još s tom žicom pročačka zube i par minuta poslije napravi ikebanu.
Takav bi auto-moto svezdnadar trebao biti i taj moj imaginarni šofer.
On naravno neće biti samo obični šofer već Superšofer koji znade čuda s tim autom napraviti, zavariti auspuh i popraviti getribu. Nisam još odlučio hoće li biti onakav, kao nekakav Supermen s plaštom na leđima i dramatično dizajniranim slovom «Š» na prsima, ili će biti neka verzija Jamesa Bonda, da onako smiren i engleski dostojanstven u bijelim rukavicama otklanja sve sumnje i nedostatke.
I još da mi je jednom saznati što je to ta misteriozna getriba, čemu služi i gdje se nalazi. Na kraju će ispasti da postoji i neki normalni izraz za koji sam čuo na tehničkom u osnovnoj školi. U stvari, friga me se. Kao da ću u nekom muškom razgovoru poslije pršuta ili janjetine čuti nekoga kako govori da mu zuji getriba ili šta ja znam kakve zvukove ta getriba proizvodi, i zuji li uopće, pa da ću sav ozaren poskočiti sa svoje stolice i objaviti svijetu da i ja znam što je to, ta getriba. I kad naučim sve o getribi, još uvijek mi ostaje milijardu stvari - ono na F, ono šta u ni u bubi nije valjalo, kako se ono zove… Anlaser!, viče gospođa Kneginja.
Valjda, mislim se, moglo bi biti, ali siguran sam da je bilo nešto na F, ali to ipak ne izgovaram naglas, moram zadržati još malo muškoga tehničkog dostojanstva prije nego li me potpuno prozre (ili se kaže prozrije?).
Evo, nekidan sam s djecom opet gledao onaj crtić o ribi Nemu, koji spada u vrstu riba-klauna. Te ribe žive u vlasuljama u nekakvoj simbiozi i vlasulja ih iz nekog razloga ne opeče. To me malo podsjeća na odnos miroljubive aktivne koegzistencije između moje malenkosti i gospodina Una. Ja ga ne maltretiram, a on od mene ne traži previše. Sjećam se, taman negdje kad je Uno navršio peti rođendan pita me otac, onako usput, koje ulje ide u njega. Kad sam mu rekao da nemam pojma, jer nisam nikad stavljao, nije mu bilo jasno kakvo je to čarobno auto. Pa je li made in Italy ili made in Međugorje?, upitao me.
Ako ćemo biti pošteni, meni se čini da je to povezano s onom narodnom poslovicom o veličini krumpira, koja je, kako bi se reklo matematičkim rječnikom, obrnuto recipročna bistroći seljaka. Samo bi je trebalo malo prilagoditi ovom tehnološkom dobu.
Do you speak english iliti Bingo za srednji Jadran
U ovom nastavku saznajemo: kakve je boje nebo prije kiše, kako se započinje ulazak u odabrano društvo, tko je genaralni zastupnik za DKNY kišobrane, gdje je Rockefellerova ulica, tko je glavni kakndidat za Zlatnu ružu u Cannesu, i o nekim novostima u domaćem teve programu
Iz dana u dana susrećem ljude s kojima nemam o čemu pričati nego o vremenu. Nastavim li tako pretvorit ću se u Engleza. Od šutljivih stanki spašava me što u zadnje vrijeme ne ponestaje tema za razgovor, jer vrijeme se mijenja toliko brzo i često da ne smijete svrnuti pogled jer bi poslije mogli zažaliti, kao da ste pred vagom pokvarenoga mesara koji vam uz tražene tanko narezane teleće bržole indirektno prodaje i određeni postotak vlastite težine. Do mojih su ušiju došle informacije (iz neimenovanih izvora, naravno) da ćemo kao posljedicu vremenskih nestalnosti uskoro imati prigodu gledati neke ponešto izmjenjene televizijske emisije.
Jedna od novosti u koje naše televizije polažu najveće nade zvat će se «Bingo-prognoza 7/24». Buduća će emisija biti, «narodskim rječnikom rečeno», kako će biti objašnjeno u pilot epizodi, spoj one klasične vremenske prognoze i lota 7/39. «Nadam se da ćete primjetiti profinjenu simboliku u igri brojeva, jer naši će vam stručnjaci donositi prognozu vremena za razdoblje od 24 sata za svaki od narednih sedam dana» ovaj će revolucionarni potez, kojemu ne gine Zlatna ruža narednog izbora u Cannesu, najaviti glasnogovornici domaćih teve kuća.
Da ne zaboravimo i našega sponzora. To će biti, a tko bi drugi nego, "24 sata", sms novina za sve od 7 do 107 godina, uskoro i u specijalnom «slikovnica» izdanju za nepismene!
I tako će već iduće subote uz rekordnu gledanost gospođa Tutiš - Picek predstaviti komisiju u «celebrity» sastavu na čelu sa gospodinom Milanom Ivkošićem, specijalistom za tuču, i zavući ruku u bubanj ukrašen dražesnim meteorološkim simbolima. «A sada prognoza za srednji Jadran!» obraza pomalo crvenkastih uslijed velike treme, gospođa će Picek. U visoko se podignutoj ruci sjaji mala bjelokosna kuglica, na kojoj se nakon zumiranja kamerom 3 vidi naslikan mali oblačić i nekakav broj. «Visoko polje tlaka uz anticiklonu, najniže jutarnje temperature od 15 do 22, a dnevne od 14 do 42..., oprostite štovani gledatelji imamo grešku u očitavanju...»
No s obzirom da mi je ova visoko povjerljiva informacija o izmjenama teve programa došapnuta tek jutros, nekidan sam oboružan informacijama prikupljenim iz one uskoro zastarjele prognoze ostavio kišobran kući. Šetam se tako put grada, samouvjeren i pouzdan u naše mediteransko nebo pred vratima ljeta, kadli: «Kap!». Možda mi se samo učinilo, mislim se. Toplo je, čovjek se lako oznoji, pogotovo kad mu je svašta na pameti. Kad sam zadnji put podigao pogled nebo je bilo plavo, da plavlje ni ne može biti. Lijepo, vedro, baš onako čisto, svo premazano nebesko plavom nijansom plave boje. «Kap!», i opet, «kap!». «Kapkapkapkap!», vidim ja nije ovo za šaliti se, ali auto je daleko. Utrčavam zadihan u prvi dućan koji mi izgleda pristojno i tražim kišobran. Svejedno mi je koji i kakav, može po sebi imati i ružičaste zečiće koji plešu kazačok, samo da me dovede suhog do auta.
Ne znam kako je došlo do ovoga, ali kad sam tog kišnog dana uhvatio kvaku tog dućana shvatio sam da nikad u životu nisam kupio kišobran. Uopće nisam kadar objasniti kako to moguće, ali, eto valjda jest. Valjda sam bio zabavljen nekim važnijim stvarima pa sam to propustio.
Dakle, nemam pojma koliko široko treba otvoriti novčanik. Sram me da ne ispadnem škrtac. Mada izgleda kao da nema veze, ovo me podsjeća na jednu od onih situacija kad u pekarnici štruca košta 4.60, vi dajete 5, a prodavačica se baš uzvrti i nešto prebire po kasi, sliježe ramenima. Još je dobro kad iza vas nije red. U protivnom vi ste škrtac jer čekate svoje novce, umjesto da široko mahnete rukom, jer što je za vas četrdeset lipa, vi od šale možete ostaviti i dvadeset kuna, ali evo nemate baš toliko krupnu novčanicu. Neka vas ni ne sramoti s vraćanjem tih četrdeset lipa. To i nije pravi novac, to je za djecu. Zapravo, vi samo čekate da biste je pitali nešto drugo. Zna li možda gdje je Molierova ulica, zapravo htjeli ste reći Rockefellerova.
Vratimo se u onaj dućan, još sam tamo.
Ne razmišljam o cijeni, pa to je samo komad krpe rastegnute na žicama koji digneš iznad glave da ti se ista ne smoči, ne može to puno koštati, deset kuna gore-dole, ali refleksno pogledam u onaj papirić-visuljak. Toliko?! Što je ovo, skrivena kamera ili zona sumraka? Pa to je samo komad krpe rastegnute na žicama koji digneš iznad glave. Znam, ponavljam se, ali eto mene naivčine, kao da sam sad sišao iz šume, pa ne znam što je važno. Uopće nisam pogledao je li na napravi bio prikačen neki znak koji mi omogućava da kupovanjem ovog, naizgled jednostavnog, ali zapravo važnog predmeta, uđem u društvo odobranih. Okrećem taj elitni premet, piše li negdje HH, DG, DKNY, PG, CK, M&M ili štogod jednako uzvišeno? Pa da, mogao sam zaključiti po dućanu koji je više nalikovao predvorju vile u Beverly Hillsu, nego li mjestu u koje se ulazi po prvu meteorološku pomoć.
S obzirom na prezentirani cjenovni razred brine me jedno pitanje. Smije li onaj gospodin koji je nekada ulicom pjevao «popravljamo kišobrane, oštrimo noževe i nožice...» uopće popravljati takav kišobran ili bi morao imati štand sa velikim natpisom: generalni zastupnik/serviser za kišobrane HH, DG, DKNY, PG, CK, M&M. Je li on ovlašten i osposobljen za takve pothvate. A opet, mislim se, možda ove naprave imaju stogodišnju garanciju? Ništa me ne može iznenaditi.
Znate što, baš mi se čini da bi sutra opet mogla kiša. Do you speak english?
pjesma: Tvoja pjesma (Your Song)
izvođač/autor: Elton John / Elton John & Bernie Taupin
možete je naći na albumu: Elton John (1970)
Malo je čudan,
ovaj osjećaj iznutra,
nisam jedan od onih,
koji to lako skrivaju.
Nemam puno novca,
ali da imam
kupio bih veliku kuću
u kojoj bi oboje živjeli.
Da sam kipar, ili bolje ne!,
ili čovjek koji prodaje čarobne napitke...
Znam da nije puno,
ali to je najbolje što mogu,
moj dar je pjesma
i ova je za tebe.
I možeš reći svima
da je ovo tvoja pjesma.
Možda je prilično jednostavna
ali sad kad je gotova,
nadam se da ne zamjeraš
što sam stavio u stihove
kako je divan život kad si ti na svijetu.
Sjedio sam na krovu
i čistio mahovinu.
Znaš, par ovih stihova,
me stvarno namučilo.
Ipak, sunce je bilo dobro
dok sam pisao ovu pjesmu.
Zbog ljudi poput tebe
ono i dalje gori.
Oprosti što zaboravljam,
ali ponekad mi se događa.
Vidiš, zaboravio sam,
jesu li zelene ili plave,
kako god, ono što sam htio reći je
tvoje su najljepše oči koje sam ikad vidio.
Dok je sjajna Blanka Vlašić u dalekom Japanu kroz kvalifikacije i finalni nastup osvajala prvu zlatnu medalju za hrvatsku atletiku, istovremeno se (saznao sam posve slučajno čekajući sportske vijesti na Drugom, ne bi li još jednom uživao u velikoj pobjedi naše skakačice) u Orosavlju okupila krema svjetske rolerske elite. Kako kaže vijest, «od 28. kolovoza do 2. rujna Hrvatska će ponovo biti domaćinom Svjetskoga prvenstva FIS Rollerski World Cup 2007. Rolerstvo je, za sve one koji ne znaju, ekvivalent skijaškog trčanja, samo bez snijega. Natjecatelji umjesto skija koriste izdužene koturaljke s kotačem na svakom kraju.»
Ukoliko niste veliki obožavatelj rolerskijanja, ova vijest vas nije previše uzbudila, ali ja u ovom slučaju gledam malo više unaprijed i vidim detalje iz trećega plana. Vrlo sebično, ali što ćete, tražim i ja svoju šansu u svijetu milijuna i sportskih transfera. Ko bi gori sad je doli. Vremena se mijenjaju, rekao bi Bob Dylan. A u ružnoj nam budućnosti najavljivanoga globalnog zatopljenja neke će discipline važnošću i brojnošću zamijeniti one koje sada vladaju. Okladio bih se da će tijekom godina danas važni sportovi ustupati mjesta onim čija natjecanja danas prati samo rodbina i mačke pored puta. Tako će i spomenuto rolerskijanje pomalo istisnuti skijanje, a onda će se u Orosavlju smijati svima onima koji se danas smiju njihovom svjetskom prvenstvu. Tko zna, možda smo baš tamo mogli vidjeti novu Janicu globalnoga zatopljenja. Sjećate li se uopće kad ste zadnji put vidjeli snijeg? Dokumentarci o pingvinima se ne broje.
Reći ćete poslije „dobro je on govorio“, zato me poslušajte - dosta je više pjesnikovanja, uskoro prelazimo samo na sportove koji imaju praktičnog smisla. Nešto nalik natjecanjima u Radošiću, znate na koja mislim. Tamo se od zaborava sačuvavaju stari sportovi, a, kako se ono već kaže, jedna od najstarijih vještina je eliminiranje dosadnih. A tko je dosadniji od mušica. Dave nas, brate, od ledenoga doba naovamo.
Tijekom godina života u mediteranskoj klimi razvio sam djelotvornu vještinu eliminiranja dotičnih antipatičnih smetala. Klepam ih nemilice, divota me gledati. Kad neka uđe u moj zračni prostor može se uskoro pozdraviti sa svojim dosadnim životom. Bzzzz... Bum! Zovite me Bazuka Džo. Iako ovo ljeto iz ne znam kojeg razloga nije donijelo uobičajenu najezdu leteće gamadi, pa nisam imao priliku održavati formu na najvišem nivou, predsjedništvo CFA (Croatian Flykiling Association – s obzirom na mali broj klubova, još nismo u mogućnosti osnovati svoju ligu već smo pridruženi član Afro-azijske skupine koja je najjača na svijetu s poslovično jakim Indijcima i Nigerijcima, stoga i internacionalnizirani naziv Saveza) planira me odabrati za nacionalnoga predstavnika za natjecanja u ovoj folklorno–sportskoj vještini.
Kad bi cijenjeni predsjednik Olimpijskog komiteta htio razmisliti o tome da ubijanje mušica uvrsti u (barem pokazni) olimpijski sport, siguran sam da bih postigao zavidan rezultat već u Pekingu 2008. Već se vidim kako stojim na postolju s kočopernim natpisom sponzora svinjogojstva Kakić (čije prostorije nude odlične uvjete za završne pripreme) suze mi teku, knedla se steže u grlu. Poradovao sam se i srebrnoj medalji, ali korpulentni Turkmenistanac (tamo se u zadnje vrijeme dosta ulaže u ovaj sport) je diskvalificiran zbog toga jer se na pregledu opreme utvrdilo da njegova krpa za brzo udaranje nije usklađena s dimenzijama, tako da s najviše visine gledam na ostale, manje vješte suparnike koji nemaju ovakav, kako se kaže, killer instinct.
Dok su oči publike uprte u moj svijetli lik, ushićenim milijunima pred plazma ekranima u kafićima i na trgovima u slow motionu se prikazuje kako mi moj urođeni talent i stečena rutina omogućavaju da lako rješavam obavezni program, udaranje na kronometar i izdržljivsko lemanje, a nije zanemariv ni umjetnički dojam. Čim siđem s postolja, oko mene kao muhe bez glave oblijeću razni menadžeri, a među njima predsjednik upravnog odbora slavnog kluba iz močvarnog dijela Bavarske (ne bih spominjao imena, razumjet ćete me) i nudi mi uvjete za financijski miran ostatak života.
Bahami, evo me, stižem!
Draga Xiola, ovde su se kod mene skupili neki koji ti žele poželjeti sve najbolje želje. Evo prvo ovaj dobro stavljeni momčić sa evergrinom svih evergrina kojeg su još 1893. smislile sestre Mildred J. Hill i Patty Smith Hill:
A da ne zaboraviš svoj treći be OŠ Mirko i Slavko, javili su se vaš predsjednik razreda i tvoja najbolja prija iz klupe:
I tvoj najoštriji konkurent iz glazbene škole Šemsa Suljaković:
A i znana gđa MurtilaFjora alias Kneginja pridružuje se čestitkama sa svojim gastronomskim savjetima za jedan slou fud ivent:
Soundtrackovi iz filmova kojih se ona može sjetiti isprve,
tako da će ih sigurno biti samo par komada.
1. Man of Constant Sorrow (O Brother, Where Art Thou)
Ona ni danas ne vjeruje da ovo ne pjeva George Clooney, već tamo neki Dan Timinski. Uvijek pomalo sumnjam dopada li se njoj baš toliko ta pjesma ili Cakani Đorđe, il štono bi se u nas reklo Slatki Jure. S obzirom da je on daleko (iako vidim po trač rubrikama da ima sklonosti k naše gore listovima) mogu biti miran i priznati da sam se i sam od ovoga filma počeo oduševljavati njegovim komičarskim sposobnostima.
A iz rubrike "jeste li znali" dajem vam podatak o tome da je ovu pjesmu na svom nastupnom albumu izveo i izvjesni Robert Zimmerman, koji se doskora preimenovao u ...
2. Things Have Changed (Wonder Boys)
Moram biti iskren da za moj gušt tamo negdje od albuma Desire (a to je bilo prije 30 godina) Dylan nije napravio ništa vrijedno svoje zaslužene reputacije genija. A onda sam čuo ovo. A onda je došao i album Love and Theft, pa sam onda poslušao i prethodni...
Jedna od onih pjesama uz koju ne mogu ostati miran, noge mi se odmah počinju micati. A kad ja plešem, to mogu podnijeti samo oni koji me baš jako vole.
3. She (Nothing Hill)
Oboje volimo ovakve filmove. Love Actually i 4 Weddings su mi nešto draži, ali ne smetaju mi ni Sleepless in Seatle i You Got Mail... Britanski su mi, ipak, bar za pola zvjezdice ispred.
Radije bih stavio Aznavoura, iako moja kućna kolekcija Costella izaziva čuđenje kod većine. A šta ću kad mi je drag.
4. Aquarius (Hair)
S obzirom da frau Kneginja samo povremeno dozvoljava da pjesma nastala nakon 1974. išta vrijedi, evo joj jedna iz 1979. (sad će ona reći, pa zar ovo nije starije?). Ne sjećam se novogodišnjega programa prije moje punoljetnosti koji nije ovo emitirao oko 01.00.
Senzacionalno!
Jedinstveno!
Neponovljivo!
Ne ponovilo se! (ovo križajte - op.ur.)
Štovano čitateljstvo,
Specijalno prvo izdanje iz edicije "Petar Pan nam pripovjeda" u ovom nam broju donosi gostovanje velike bijele nade. Gospođa MurtilaFjora, znana i kao Kneginja, odnosno gospođa Pan, prepričat će nam svojim riječima jedan dan u svome životu. Neka to bude, recimo, jučerašnji dan. I što je još važnije, noć. Naslov ovog njezinog literarnog izlaganja ima naslov "Tri krizna trenutka u životu gđe Fjore i 24-satnog tlakomjera". Ako ste se opustili i ugodno naslonili pred vaš omiljeni komjputorski zaslon, trenutak je pravi. Ladies and gentlemen: Misiz MurtilaFjora!
Tri krizna trenutka u životu gđe Fjore i 24-satnog tlakomjera
Zahvaljujući maru zbunjenoga mladog liječnika gđa MurtilaFjora jučer je ranom zorom u KBC-u Split uz svoje tijelo dobila privezan holter za mjerenje tlaka koji je na njoj trebao ostati sljedeća 24 sata a ona se praviti da na njoj nema ničega čudnog unatoč kabelima nalik na one produžne u crnoj boji i svakumalo zujećem aparatiću na desnom boku koji bi ljevicu pripremao na amputaciju dok bi ova smjerno, i dalje se praveći da se ništa ne događa, stajala u stavu opuštenosti.
Prvi kritični trenutak u kojem je gđa Fjora željela strgnuti tlakomjer postavljen na ljevici zbio se tek u ranim poslijepodnevnim satima kada je njezina mlađa kćerka, poznata još i kao Mlađa, pa i kao Cornelia-the-Witch, ali u kuloarima ipak najčešće zvana Čudovište, radeći s majkom kolaž s osobnim imenom i prezimenom koji će krasiti njezinu prvoškolsku klupu, stisnula ljepilo boje nervozne ciklame i poslala ga ravno u majčino desno oko, uz svega par loše naciljanih kapljica u usta. Ali kako je gđa MurtilaFjora svojom već opjevanom staloženošću krizni trenutak prebrodila a njezina desna šarenica zadražala postojanu tamnozelenu boju s uzorkom svijetlih smeđih točkica, uspjelo joj je to i kod sljedećega, jedva malkice napornijeg zadatka, u kojem je ista malena djevojčica u ranim večernjim satima uz svoga punoljetnog zbunjenog oca koji sebe voli nazivati, a ne bez razloga, Petrom Panom, upalila automobil i udarila u onaj ispred sebe pričem je s udarajućeg automobila ispala prednja registarska tablica. Da je sedmogodišnjakinja živa i zdrava znamo po pričanju gđe Fjore koja tvrdi da joj je i suprug ipak netaknut njezinim bijesom jutros otišao na posao. Treći krizni trenutak u životu MurtileFjore i 24-satnog tlakomjera zbio se u ranim jutarnjim satima koje neki vole nazvati i kasnonoćnim, u onim trenucima kada sav pošten svijet osim pekara spava. Kako i gđa Murtila pripada udruzi poštenih, a nije pekar, spavala je snom pravednika unatoč holteru kojeg je uz njezinu ljevicu i bok privezao zbunjeni mladi liječnik, sve dok joj idilu s jastukom i toplim prekrivačem u burnoj kišnoj noći nije prekinuo duh. Kako je sebe uvijek voljela zamišljati kao osobu s nadnaravnim sposobnostima, mada za to nikada nije bilo pouzdanoga razloga, konačno je došla na svoje i saznala da duhovi nose naočale ali ne i umjetna zubala.
Sanjala je jedan od svojih uobičajeno burnih snova neuzrokovanih klimatskim trenutkom, i brbljala, kao što je i inače za nju normalno da radi dok sniva. Burni san je, po njezinu mišljenju, prekinuo njezin gdin suprug kojem je dosadilo njezino cjelonoćno blebetanje. Iznervirana tim naprasnim činom, odškrinula je oči i vidjela da se nadvio nad nju, a onda, onako snena u polumraku shvatila da to nije on jer on ne nosi naočale a i ponešto je zgodniji, te da je mrak polumrak samo stoga što prozirni lik nad njom lagano svijetli. Počela je vrištati, a nepoznato lice se pokrenulo i odlebdjelo do susjednoga jastuka, stalo nad usnulog joj muža malo gledeći nju, malo njega. Sveudilj vrišteći uspjela ga je bolje odmjeriti i ustanovila je da prozirno oštro lice blijede puti pripada nekome vrlo starom i umornom, nosa koji se gotovo spaja s četvrtastom izbačenom bradom i da mu je pogled iza debelih naočala oblika televizora kakve se više ne proizvode, strog i hladan. Zamijetila je i da lice ima jedva vidljive tanke usnice do kojih vodi mreža bora i da bi one možde bile punije a lice glađe kada bi u ustima bilo umjetno zubalo. I dalje vičući duh, duh, MurtilaFjora je prestravljeno uočila da nepoznatospolna sablast nema ni noge ni ruke i da se u zraku održava laganim pokretima ramenima, poput one djece koja tobože plivaju, a zapravo samo prsno plutaju na vodi, i krajičkom oka primijetila da se Petar Pan konačno budi ma koliko je svimadobropoznato da ima lagahan sanak. Duh, duh, plakala je pridižući se na desni lakat dok joj je crni kabel kojeg je za nju privezao zbunjeni mladi liječnik zapinjao za rame; duh, duh, vrištala je, a ovaj ju je dobro pogledao, ljutito i tužno istovremeno, pomaknuo se na sredinu kreveta i između njih dvoje zrakom otplivao poput zmije u nabujaloj rijeci kroz sloj gips-kartona, betona, kamena i željeza u susjedovu konobu; otišao je u konobu, vikala je, a muž joj je rekao nek spava, da je samo sanjala.
Ujutro, priča on, dok ju je budio da ne zakasni zbunjenom mladom liječniku koji joj mora skinuti 24-satni tlakomjer kojeg je dan ranije zavezao uz njezin desni bok i za njezinu lijevu nadlakticu, pričala je da je budna i da mora tati obrijati brkove. Il njemu bradu, nije važno što i kome, samo nek je pusti da sanja.
Vrijeme radnje: subota, nešto iza devet sati navečer
Mjesto radnje: kauč ispred televizora
Likovi: A. (11) i P. (7), djevojčice
- Kako je snažna!
- Ljuta je.
- Zašto je razbila staklo?
- Treba joj sjekira.
- Zašto?
- Da razbije vrata i da može spasit' Jacka kojeg su zarobili policajci.
(- Udari svom snagom! Pomaknite se, ljudi!)
- Ne gledaj, bit' će nešto opasno!
- Neće bit' ništa, mogu ja gledat'...
(...)
- Kako ovaj brod stoji ovako ukrivo?
- Koliko samo ljudi ima na ovom brodu, vidi koliko ih je...!
- Zašto ovaj brod stoji ovako ukrivo?
- Udario je u santu leda. Potopit će se.
- Što je to santa leda?
- To ti je jedan veliki komad leda što pliva po moru, a nije zavezan za ništa.
(- Zašto su ovi čamci napunjeni samo do pola? Testirani su na težinu sedamdest ljudi, napunite ih!)
- Je li ovaj barba zločest?
- Nije, samo ima takve obrve.
(- Natrag! Ovo nije izlaz! Natrag!)
- Zašto je ona otišla? Što je njoj?
- On joj govori glupa si, pa cmok, cmok.
- Zašto joj govori glupa si, to je ružno...?
- Ma, pusti...
(- Pustite žene natrag! Žene i djeca u čamce!)
- Mama, imat ću noćne more od ovoga!
- Nemoj onda gledati.
- Hoću, interesira me.
(...)
- Zločesti barba otvara vrata.
- Nije on zločest, vidiš da im pomaže.
- Kako je voda razbila prozor?
- Lijepo, voda je tako jaka.
(- Natrag, natrag! Ne možete u čamac!)
- Zašto je ovaj barba pucao, je li on zločest?
- On je... Što je sad ovo?! Mama, zašto sad reklame, zar je gotovo?
(...)
- Seko, meni je draži Aladin.
- Čekaj, čekaj, da vidimo što će sad biti.
(...)
- Tko ga je zaledio?
- Nitko, voda. Hladno je, vidiš kako im ide para iz usta.
- Ona misli da on spava.
(- Jack! Jack!)
- Kako je izgubila glas.
(- Nikada te neću zaboraviti.)
- Ona ga je pustila!!! Zašto!? Gdje ona pliva?
- Do barbe u čamcu.
- Od koga je uzela trubilicu? Hoće li sad oni doći po nju?
- Valjda.
- Zločesti je na brodu, bilo bi mi draže da on umrije.
- Kako je sad stara...
- To je ona ista teta, samo puno kasnije, je li tako, mama?
- Tako je.
(The end. Directed by James Cameroon)
(...)
- Mama, znaš skoro sam zaplakala.
- A ja sam skoro zaspala.
- Dušo, kako ti se svidio film?
- Dobar je.
- Samo to?
- Samo to. Nego što bih trebala reći: «Hvala ti Bože što sam gledala Titanic!»?
Za Delfinu.
Premda nije baš čisti country,
americana jest.
1. Natalie Merchant: Motherland
Naslovna pjesma s njezinog najboljeg albuma.
Obožavam njezin glas,
jedan mi je od najdražih u cjelokupnoj povijesti glazbe,
mada, iskreno, nije jednako dobra autorica.
Ipak, Motherland je divan album, ne propustite ga.
2. Ryan Adams: Answering Bell
Ako postoji veći hiperaktivac od njega, ne pada mi na pamet u ovom trenutku.
Premda, očekuje ga još jako puno posla, ako želi dostići dobrog starog genijalca koji se odaziva na ime Neila Younga.
3. Wilco: How To Fight Loneliness
Jedan od milijih mi bendova, izdanak također milih mi Uncle Tupelo.
Duboko ukopani u toj divnoj glazbenoj tradiciji američkog Juga,
ali jednako skloni savršenstvu klasičnog pop izričaja (čitaj: Sumerteeth, Sky Blue Sky) i eksperimentalnosti (čitaj: Yankee Hotel Foxtrot, Ghost is Born) koja je vjerojatno bliska mom prijatelju iz Delte.
Moj favorit je ova pjesma.
4. Johnny Cash: Hurt
Htjedoh reći:
JOHNNY CASH.
JOHNNY CASH !
JOHNNY CASH !!
JOHNNY CASH !!!
Ali i Johnny Cash je dovoljno.
Stisne mi se u prsima svaki put kad ovo vidim.
Baš me briga hoćete li me zvati plačkom ili kako god.
Pored Johnnyja ionako svako izgleda kao plačko.
Beatlesi su moj omiljeni bend. Tom Waits omiljeni solist. A ako me pitate za omiljeni žanr, zove se "americana". Može imati i još dosta različitih imena, ali da bi skratio kompliciranje zovem ga samo ovako. Moj opis neće završiti u nijednoj enciklopediji, ali baš me briga. Americana je nešto što dobijete kad u isti lonac ubacite sve što čini glazbu američkoga juga: country, blues, gospel, folk, soul, rock, zydeco ... Ovisno o tome čega ste više ubacili drukčiji je završni okus, ali meni je to gozba za osjetila, a u idealnom svijetu bila bi soundtrack za čudesne priče Flannery O'Connor.
Negdje u unutrašnjosti knjižice u cd-u "Almost Blue" Elvisa Costello, stoji natpis:
Oprez! Ovaj album sadrži country glazbu i može izazvati radikalne reakcije kod uskogrudnih slušatelja".
Dovoljno rečeno.
Čak i my darling Kneginja, kako je zove Delfina, na koju se u popriličnoj mjeri odnosi ovo Costellovo upozorenje, dukčije gleda na americanu. Ne kaže mi "daj molim te stavi nešto drugo" na dosta toga, a to je za nju veliki napredak.
Nisu ovo njihove najbolje pjesme, You Tube nije savršen, ali poslužit će.
Evo za početak nekoliko briljantnih dama i par informacija za turiste, tek da se lakše orjentirate.
1. Patty Griffin; Makin' Pies
Patty je ono što zovu "late bloomer",
(sram me ali ne mogu se sjetiti baš dobrog hrvatskog izraza, nešto kao cvijet koji kasnije cvijeta,
nešto takvo, šeprtljavo sam ovo sročio, idemo dalje)
prvi album snimila je sa 34, Impossible Dream sa točno 40. Danas mislim da joj je to najbolji album, jučer je to bio "1000 Kisses", a dan prije "Children Runnung Through".
2. Shelby Lynne: Go With It
Trolist divnih albuma zajedničko je Patty i Shelby,
a u slučaju potonje zovu se "I am Shelby Lynne", "Suit Yourself" i "Identity Crisis".
I, evo sad vidim, svih šest je snimljeno u dvijetisućitima.
Za razliku od Patty, koja je počela pred tridesetima, Shelby je prije punoljetnosti pjevanjem pokušavala osigurati život sebi i mlađoj sestri kad su na stravičan način ostele bez roditelja.
Već sa dvadeset je pjevala duet s velikim Georgeom Jonesom, kojeg često nazivaju najboljim country pjevačem, ali do pravih rezultata je došla dvanaest godina kasnije i pokupila prestižni (meni beskrajno antipatični) Grammy za najboljeg novog izvođača.
3. Lucinda Williams: Right In Time
S obzirom da sam navikao stavljati po tri pjesme, sada sam u problemu.
Emmylou ili Lucinda za kraj? Odgovor na pitanje tko je kraljica americane?
Nema odgovora. Pa nije glazba natjecanje i nisamja žuti tisak.
Ovog puta ide Lucinda, beskompromisna, divlja, strasna "baš me briga što vi u diskografskoj industriji mislite" Williams.
(za Fuxu Felicity
jer mi se čini da je gadno zaljubljena,
a takvima dobro dođe malo pomoći)
Ne bih baš previše tumačio o ove tri pjesme.
Ovo je početak stvaranja kraljice.
Prva pjesma kojom je ušla na top ljestvice i moja omiljena.
POstoji i priča, ali ona je samo za glazbene fanatike, ništa glamurozno ni senzacionalno, samo nešto o tome koliko je mala razlika od propalog projekta do stvaranja remek-djela.
Nije malo onih koji se obrecnu na spominjanje countryja,
mada je to uglavnom plod predrasuda,
jer uguravati u istu ladicu jednokratne potrošne pjesmice
i genijalnosti Willieja Nelsona, Grama Parsonsa, Johnnyja Casha,
Krisa Kristoffersona, Mickeya Newburyja, Lucinde Williams, Uncle Tupela, Jayhawksa...
je velika greška i prava šteta za nekoga tko se smatra ljubiteljem glazbe.
Jedna od ljepših pjesama u povijesti countryja, divotno djelo Willieja Nelsona
i late great Patsy Cline.
Ovo sam pjesmu prvi put čuo na otoku Čiovu, prije nekih 25-30 godina
Izvodili su je Zagrepčani iz susjedne vikendice, zvali su je Play Misty for Me,
prema filmu Slinta Eastwooda u kojem su je prvi put čuli,
što i nije bila neka pogreška u vremenu prije googlea.
Kad se spomnju romantične pjesme, ova je neizbježna.
Često samog sebe iznenadim odlukom koja je sljedeća «pjesma koja govori». Don McLean mi nije niti među prvih petsto. Ima nekoliko dobrih pjesama i dvije izvrsne. American Pie i ovu. A Van Gogha obožavam i ovo je više nego dobar razlog za posvetu tom predivnom čudaku i njegovoj žudnji prema životu.
Za mene je Vincent Van Gogh rock'n'roll. Prije nego li sam ga otkrio slikarstvo je bilo nešto štrebersko i dosadno. Crno, sivo, smeđe, oker. Posao za one sa savršenim potezom, savršeno nijansiranim tonovima svijetlog i tamnog, savršeno točnih, savršeno sterilnih. Vincent mi je pokazao da to može biti i drukčije. Da se može slikati iz srca, onako kako osjećaš da bi trebao, a ne kako kažu da treba. Šćepalo me svo to goruće žuto, samrtno crno, božanski plavo i ljekovito zeleno, rasplesano, razbješnjeno, raznježeno i rastuženo, nahereno, drhturavo, kvrgavo i vijugavo.
Om je bio moji Beatlesi i moj major Tom koji je pokazao kako je Zemlja nevjerovatno plava. Ili je htjeo reći tužna.
Tek nakon njega sam otvorio oči za sve druge predivne stvari, za Kleeove anđele i Matisseove prozore prema moru, Cezaneove planine i Pissarrove vrtove ...
I sad neka mi netko kaže da svijet nije predivan.
pjesma: Vincent
izvođač/autor: Don McLean
možete je naći na albumu: American Pie
Zvjezdana, zvjezdana noć
Obojala je tvoju paletu plavo i sivo
Pogledaj ljetni dan očima
koje znaju tamu u mojoj duši.
Sjenke na brežuljcima
Crtaju drveće i sunovrate
Hvataju povjetarce i zimske studeni
u bojama snježne, platnene zemlje.
Sada shvaćam što si mi pokušao kazati
I kako si patio zbog svojega razbora,
I kako si ih pokušao osloboditi
Nisu htjeli slušati – nisu znali kako
Možda će slušati sada.
Zvjezdana, zvjezdana noć,
Plamteći cvijetovi što jarko sjaje
Kovitlac oblaka u ljubičastoj izmaglici,
odražava se u Vincentovim očima
od plavoga porculana.
Boje mjenjaju nijanse
Jutarnja polja jantarnoga žita
Napaćena lica presvučena patnjom,
stvorena umjetnikovom brižnom rukom.
Sada shvaćam što si mi pokušao kazati
I kako si patio zbog svojega razbora,
i kako si ih pokušao osloboditi
Nisu htjeli slušati – nisu znali kako
Možda će slušati sada
Nisu te mogli voljeti, ipak tvoja je ljubav bila iskrena
I kad nije ostalo nade, te zvjezdane, zvjezdane noći, uzeo si svoj život kako ljubavnici često rade.
Ali mogao sam ti reći, Vincente,
ovaj svijet nije nikad bio svoren
za nekoga divnog poput tebe.
Zvjezdana, zvjezdana noć
Portreti obješenji u praznim hodnicima
Neuramljene glave na bezimenim zidovima s očima koje gledaju svijet i ne mogu zaboraviti.
Poput stranaca koje si sretao
Otrcani ljudi u poderanom ruhu
Srebrni trn, krvava ruža,
leže zdrobljeni na djevičanskom snijegu.
Sada mislim da znam što si mi htio reći
I kako si patio zbog svojeg razbora,
i kako si ih pokušao osloboditi
Nisu htjeli slušati – još uvijek ne slušaju
Možda nikada ni neće.
Živ sam, ipak.
Mada i lijen.
Slijedeći post Pjesme koje govore no.8, vrijeme je.
1. Taraf de Haidouks - Dumbala Dumba
Rumunjska. Selo Clejani. Gledao sam ih ove jeseni uživo u Lisinskom.
Opet bi ih gledao. Bar jednom tjedno. Ovako nadokađujem s cedeja.
Ovo je naslovna pjesma s njega. Jedan od onih albuma gdje se Ona i ja složimo.
Ne voli ona ove moje filozofe. Waits može, blues također, Frankie Boy također, i još poneko, ali Taraf de Haidouks uvijek. U-v-i-j-e-k.
Za iste pare dobivate i razglednicu Bukurešta.
2. Bruce Springsteen - Oh, Mary Don't You Weep
Mislim da većina ljudi Springsteena i dalje promatra samo preko Born in the USA.
Užasna greška, ako volite glazbu, jer ostajete uskraćeni za jednoga od najvećih kantautora u povijesti rocka.
Ovaj album (We Shall Overcome - Pete Seeger Sessions) mi je jedan od najdražih, jer se još jače naslanja na tradiciju američke glazbe, samo u ovoj pjesmi je izvanredno spojio gospel i New Orleans.
Znam da izgleda kao da držim predavanja, a zapravo samo želim da poslušate bez predrasuda.
Nažalost nisam pronašao studijski snimak, ovo je najbolje što se nudi po kakvoći tona.
3. Amy Winehouse: Rehab
Jedna od najdražih pjesama ove godine. U svakom slučaju jedna od onih koji me dižu na noge.
Možda je razlog moja slabost prema soulu Staxa i Motowna, nešto kao Macy Gray u boljim danima.
Najdraže mi je doći na plažu prerano, dok još nikoga nema ili ostati do kasno, kada svi otiđu. Kad se djevojčice zabave nečim na obali i nakratko se utišaju, kad me Njezina Uzoritost ispusti iz pažnje, ulazim u more. Zaplivam desetak metara, ne više, tu sam na odmoru, a ne na Olimpijadi. Slijedi polukružni okret, vještim zaveslajima vraćam se prema obali, premda Gospoja tvrdi da to činim stilom koji podjednako duguje češkom utopljeniku omamljenom od dvodnevna plutanja na luft-madracu i spašavanju žive glave podosta starog psa. I to ne baš primjerku neke izrazito snažne pasmine. Ono što ona ne zna je da mi nije nikakav problem otplivati kilometrima daleko od čvrstog tla ako je ispunjen jedan uvjet.
Ako ćemo biti iskreni, nemam običaj brčkati se u moru koliko god ono čisto i bistro bilo, ukoliko je dno prekriveno travom. Možete vi tvrditi da je tu samo dva-tri metra duboko, da nema ničega, niti onih najmanjih ribica kojima ni ime ne znamo, ništa me to ne smiruje. Braco, kad vidim da je ispod mene tamno nema tog Cicerona koji me može nagovoriti da ne okrenem kurs prema sigurnom području. Ne mogu svoj strah (tako ga zovu neupućeni, ja ga zovem razborom) baš racionalno objasniti. Nisam gledao Spielbergove Ralje niti jedan sličan film u kojemu velika bijela psina sebi priređuje domijenak među lakovjernim kupačima. Zapravo, nikada ne gledam filmove u kojima su glavni rekviziti krv i dijelovi tijela, da imam želudac koji može probaviti takve slike radije bih pokušao biti kirurg ili nešto dugo korisno.
Kad sam spomenuo suzdržavanje od krvoločnih filmskih scena i negledanje slavnog horora, mogli biste pomisliti da sam imun od crnih misli u koje je uključen vodeći plivajući negativac, ali njet. Ljubav prema kvalitetnim dokumentarcima omogućila mi je da nebrojeno puta vidim te zvijeri na djelu tako da pri svakom prolasku neke sjene ispod mojih nogu dna vidim strašne razjapljene čeljusti.
Naravno, pošto nastojim ne vidjeti uvijek u svemu samo lošu stranu, ne vidim je ni u ovome. Stalo mi je do razvoja i prosperiteta podmorja i pripadajuće mu flore i faune, pogotovo ovih vrsta koje obitavaju na obraslim morskim dnima, ali kad se urođenom hitrinom preparirane vidre i gracioznošću dupina na lešo otisnem na otvoreno more (za vas koji inzistirate na preciznosti podataka odredit ćemo da otvoreno more započinje nekih dvadesetak metara od obale, odnosno određeno je prvim tamnim podvodnim obrisima) svaki šušanj mi pred oči dovlači razna bića. Iz tame, koja je samo za teške naivčine duboka koliko je duga vlat trave, na naša stopala vrebaju hobotnice čija veličina premašuje bilo koju peku ili škrovadu, dosada neotkrivene školjke ljudožderke velike kao rezervna guma sa šlepera i vlasulje koje jednim dodirom mogu paralizirati slona. Bez obzira što im zastrašujuće sposobnosti odavno nisu zatrebale jer su zadnji slonovi u Jadranskome moru viđeni još kada je Hanibal dao svojima čik pauzu dok se kod nekog mještanina raspita za put prema Rimu, one strpljivo čekaju svoju priliku, a vaš podrugljivi smiješak i tvrdnja da se nikome nikad ništa nije dogodilo ne znači da nisam u pravu, vjerojatno samo imamo ludu sreću.
Ne bih želio kod Vas, štovani čitatelju, izazvati dojam da ne volim more. To bi bilo netočno. Ja ga uistinu obožavam. Samo ne volim kad poda mnom nije sve bistro i jasno. Nije to ništa strašno. Kad sam bio mlađahan momak ja nije mi se sviđala ni juha u kojoj nisam mogao nesmetano čitati ona mala slova koja bi mama ili nona u njoj skuhala. Naravno, danas kad sam odrastao imam sasvim drukčije kriterije i bez gnušanja jedem i guste juhe. Dobro ne baš potpuno guste, ali gušće od onih koje sam tolerirao – i važno je da ništa ne pliva u njima.
Moje oduševljenje nadolazećim odmorom nije mogla pokvariti ni činjenica da sam dobio samo četiri slobodna dana, jedva sam čekao taj utorak u kojem ću uzviknuti sayonara. Već sam pred sobom imao ove lijepe slike prošlog godišnjeg odmora (ne kažem prošlogodišnjeg već prošlog – postoji znatna razlika): Gospođa je nabila crne sunčane naočale i pokušava dosegnuti nirvanu tako što oponaša Gretu Garbo u Saint Tropezu, povremeno se obraća nama podanicima i obožavateljima, obično kada joj zatreba krema s faktorom 1800 ili koji god broj da je u mogućnosti zaštiti njezinu kraljevsku boju. Mori me što svih ovih godina nije odala kojoj je dinastiji pripadala u prethodnom životu. Ne ostavljam nikakve sumnje da je tome tako jer biti tako blijedoga tena i osjetljive kože možete samo ako vam deset generacija predaka nije izašlo iz zamka. Ta misteriozna put uistinu odaje pripadnost staležu u kojem naraštajima unatrag ne možete pronaći nekoga tko može prisegnuti na obiteljski grb te sa sigurnošću potvrditi da se krumpir treba iskopati iz zemlje i da je osobno vidio (premda slučajno i samo ovlaš) seljake kako to rade golim rukama i uz pomoć nekih čudnih naprava koje izgledaju kao velike žlice i viljuške.
Epilog:
Volite li one filmove u kojima vas iznenade naglim obratom situacije? Nekoć su mi bili vrlo simpatični, ali ih više ne volim previše, jer umjesto traženja nirvane po nekoj tihoj plaži moram obijati pragove po svakojakim malim dućanima.
Reći ću vam kako je došlo to toga. Vratimo se malo na ono mjesto gdje smo me ostavili. Kod kuće je već počelo pakiranje za veliki transport, Šefica već polako križa spremljeno sa velikog popisa načrčkanog na papiru na čijem zaglavlju se kočoperi logotip prigorske manufakture za proizvodnju kiselih paprika. Otkucale su i zadnje minute zadnjega predprazničkog radnoga dana, u ušima mi već šuškaju borovi i cvrčci. Sjedam u automobil i krećem veselom dionicom od točke a do točke b, kadli na pola puta mister Uno započne svoj mrtvački ples i nakon stotinjak metara štucanja i trzanja ostavlja dušu na vrućem asfaltu ponedjeljka poslijepodne.
Meštar dolazi, otvara haubu, govori mi da dam kontakt, pa upalim, ugasim, upalim, ugasim, upalim, dam gasa, još malo gasa. Iskrivio se ventil i pao ti je remen, kaže. Hvatam se za pojas, ali brzo shvaćam da ne misli na moje hlače ponešto spuštene u bokovima. Ostavljam mu ključ, treba ga odvesti na kanal, javit ću mu se za četiri-pet dana, ništa od godišnjeg.
Ventil se iskrivio, pričam ocu kad me upita što bijaše. Iskrivio se ventil, ispao je neki poklopac od getribe i spao je remen - pokušavam ponoviti što mi je meštar rekao. Mada, budimo realni, da mi izaslanstvo pobješnjelih članova osvetoljubive Yakuze zaprijeti amputacijom ključnih udova ne bih mogao objasniti ništa od onoga što mi je rečeno. Jedini ventil koji mi pada na pamet je onaj na pretis loncu, a taj mi izaziva daleko ljepše asocijacije.
(za Delfinu i Xiolu Bleu jer je ljeto, jer je vruće, a one to uopće ne znaju)
Ljetne pjesme
naravno, vezano je za prošli post
1. prvo malo indie popa
2. pa jedan od mojih omiljenih bendova
(iako ova pjesma ne ide u njihov top 10)
3. njegovih cedeja imam toliko da normalnom čovjeku izazove zabrinutost
(a da ni ne govorim kako je pjesma prikladna)
ako vam se čini duga, na albumu traje 15 min
4. i na kraju jedna od najdražih mi pjevačica,
predivna, božanska, Ella Fitzgerald
u pjesmi briljantne braće Gershwin
(studijske su verzije još bolje, ali i ova će je dostojno predstaviti)
Antonio, vruće mi je iliti razumijem globalno zatopljenje, ali zašto je ovo lokalno ovako toplo
Štovano čitateljstvo, apeliram na naš osjećaj pravednosti, urođeni šarm i duboko ukorijenjeno čovjekoljublje, te da mi, poneseni tim humanim karakteristikama, dozvolite da ovoga puta ništa ne kažem, slobodno upitajte bilo kojeg stručnjaka na polju meteorologije i meteopatije, kazat će vam - nisu ovo uvjeti za bilo kakve literarne razmahanosti, uistinu, temperature su ovo na kojima se sve muze, ako nisu potražile spas u debelom hladu, bacaju u stanje obamrlosti i nezainteresiranosti za njihovu primarnu funkciju, stoga, štovano čitateljstvo, još jednom molim za razumjevanje, jer teško je o ičemu razmišljati i pisati dok kaplje znoja, koje poslušno prate Newtovone zakone, padaju na slova predamnom, pretvarajući svaku ideju u slovni bal na vodi čije me razmočene forme samo vraćaju u sjećanje na ugodniju atmosferu one jedne nedavne nedjelje koju smo proveli učetvoro odmarajući se nadohvat morskih vala, mada su do spomenutog jednodnevnog vikenda, tri gracije uživale bez muškoga društva, tako da je moj dolazak donekle poremetio njihove ustaljene rituale, pogotovo dječje, a nije li zanimljivo kako oni drukčije doživljavaju pojam odmora od nas nagnječenih radnim tjednom iza sebe, pa moju želju za spavanjem dugo u jutro, dok sunce daleko ne odmakne obzoru, dok mjehur ne zatraži svoje i dok mi lice ne postane ispresjecano crtama od jastuka kao autokarta Europe, prekidaju pitanjem kad ćemo na more, što nakon stodvadesetipet uzastopnih upita postane neoborivi argument koji nas tjera na pakiranje, a unatoč činjenici da je plaža toliko blizu da ne treba biti mitski narodni junak da bi se moglo do nje kamenom dobaciti, priprema, koja uključuje presvlačenje, mazanje i pripremanje torbi, kantica, lopatica, mjehurića, knjiga i ostalih rekvizita, onemogućava nam da na mjesto pored mora stignemo prije ikoga, ali posvemašnja neatraktivnost lokaliteta garantira nepopunjenost i otvara mogućnost da se na njoj smjesti još jedna mala družina koja može tolerirati neke nedostatke do određene granice, pritom u mašti prizivati idealnu plažu, koja bi, po mom kriteriju, bila daleko od ičega i ikoga, s dominantnim hladom, toliko debelim da se ispod njega nakon okrepljujućeg pižolota ne može uvijek sa sigurnošću ustanoviti koje je doba dana i koje nas godišnje doba okružuje, po mogućnosti da je, dok gledam more gdje se meni penje, nadohvat ruke dobra knjiga i jedna od onih izletničkih košara kakve sam viđao u društvu Toma i Jerryja, naravno, puna raznih đakonija, to bi bio pravi ljetni dan iz bajke, dočim moja većinska polovica preferira fini šljunak, dosta plićine, hlad od borova, nipošto tamarisa, posvemašnje odsustvo ljudi i pasa, a pogotovo buke kafića, bez ikoga tko će doći s radijom ili diskmenom kao njezin muž, a žalo, veli ona, ne smije biti nasuto, već prirodno, s pokojom sikom, dok su trava i morska salata dozvoljeni samo u sporadičnim količinama, no, kad bolje razmisli, sasvim bi odgovarao pusti otok sa svjetionikom, bez svjetioničara, mogla bi i ona biti svjetioničar, odnosno svjetioničarka, ako je svjetionik automatski, pa se ne treba za nj brinuti, a lijepo bi bilo da je nadohvat cime jedan kaić (ne spominje se tko je veslač) iz kojeg će aristokratski smirenim pokretom baciti tunju, a netko drugi će joj skinit ribu s udice (nažalost ona ne zna da to ne mogu biti ja), dok sunce grije a ne pravi alergije, e kad bi to bilo ono sunce što je bilo nekad, najbolje iz vremena prije industrijske revolucije, jer Gospođa ima prirodno blijedu kraljevsko-kneževsku put iz petnaestog stoljeća, tako da u njezinim prvim plažnim danima Kineski zid prestaje biti jedina zemaljska stvar vidljiva s Mjeseca, ali plaža na kojoj mi boravismo, bliža je dječjem ukusu - gomile dječice, kafić na plaži iz kojega vas bombardiraju pjesme koje mole za redukciju električne energije, frižider sa sladoledima napravljenih od nečega što sigurno nigdje ne raste i dok Mlađa u par minuta kojih provede u moru, zaroni tridesetak puta i preroni sve što joj pluća dozvole, dršćući izađe u zašićeno zonu šugamana i odmah traži nešto za jesti, dotle Starija seka najradije ne bi izašla dok ne dođe vrijeme za laku noć, sve u svemu, uživamo mi, svatko na svoj način, ali to nije danas, danas je vruće.
(Znam što ćete reći za rečenicu, gdje su tu točke i slično.
Znate što, čitalo se Patrijarhovu jesen.)
Odvjetnik, slikar, pjesnik, glazbenik (rođen 6.siječnja 1937., Asti, Pijemont, Italija)
Paolo Conte.
Pisao je hitove za Adriana Celentana i Patty Pravo u 60-ima.
Prvi album objavio u 70-ima.
Primjetniji uspjeh u Europi koncem 80-ih.
Prvi album u USA koncem 90-ih (ja sam singnorea Contea prvi put čuo u filmu French Kiss).
Sad su 2000-te, možda je nekome od vas prvi put da nailazite na njega.
Vjerojatno se mogu svrstati u kategoriju onih koji kasno pale, ili kasno sazrijevaju, zovite to kako vam drago. Kroz osnovnu školu nije me bilo briga za glazbu ništa više nego li za žetvu u Uzbekistanu. Beatlesi su bili samo izraz koji bi otac koristio za nekoga kome je kosa bila preduga ili raščupana, a istini za volju nije se ni imalo odakle čuti nešto posebno, kompletna kućna diskoteka mogla se stisnuti u prosječni toster. Njezina je važnost u kućnoj hijerarhiji bila jasna i njezina smještaja – na dnu najdonje police ispod raznih sitnica čiji je boravak tu bio samo usputna stanica prema gradskom deponiju. Tu su se negdje motale dvije singlice Vice Vukova, jedna Mišina iz vremena prije brkova, a krajem sedamdesetih smo se dramatično modernizirali pa smo nabavili i Oliverovu Skalinadu. Bila je još jedna dječja ploča i to je manje više bilo to. Ponekad bi svirao radio kojeg bi otac gasio po povratku s posla, što, iz moje današnje perspektive, i nije bila tako loša gesta s obzirom što se emitiralo na domaćim postajama.
Sve se promijenilo u ljeto Ljeta Gospodnjega MCMLXXX kojeg sam kao i desetak prethodnih provodio u tetinoj vikendici na Čiovu. To je bila Godina Nula i moji idoli su imali imena Šurjak, Oblak, Jerković i Žungul, a Velika četvorka nije bila iz Liverpoola.
Ljeto je bilo dugo i vruće kako su ljeta u Dalmaciji već običavala biti, a kad ispunite obaveze koje uglavnom uključuju kupanje, igranje na karte i praćenje dogodovština Alana Fordova, Texova Willera i inih junaka, preostaje vam sjediti na kauču i hvatati zjake. Pored kauča je, općenito ignoriran i s moje strane potpuno nezamjećen, stajao potpuno novi kasetofon moje dvije godine starije rodice s četiri pripadajuće mu kazete koje su sadržavale debi album grupe Azra, Pokvarenu maštu Riblje čorbe i, uskoro će se pokazati najvažnije, dvije kompilacije Beatlesa.
Dokolica čovjeka zna navesti na svakojake čudne stvari pa se tako jednog posebno letargičnog popodneva mladi zaljubljenik u nogomet primaknuo bliže neobičnoj napravi i pojačao zvuk ne bi li malo bolje raspoznao tiho mrmorenje koje je iz nje dopiralo. Aha! To su dakle ti Beatlesi. Te su pjesme čak i mome još nanaučenome uhu zvučale neusporedivo bolje i u svakom slučaju drastično drukčije od Ljupke Dimitrovske, Ivice Šerfezija i ostalih veličanstvenosti koju sam mogao čuti na radijskim i vidjeti u televizijskim emisijama. Nisam isprve «pao u nesvijest», ali iz nekog se razloga nisam mogao odvojiti od tih pjesama koje su neprimjetno iz «čudnih» prešle u kategoriju «čudesnih».
Sutradan je kasetofon imao stalnoga operatera, kazete su se okretale i okretale i doskora su svi koji bi se našli u prostoriji zapamtili kako zvuči svih dvadeset i sedam pjesama slavne liverpoolske Četvorke. Ljeto je nastavilo svojim ritmom spavanja do podne, šetanja po auto-kampu, povremenoga odlaska u ribe, neuspješnog sklanjanja od sunca, ispečenih leđa i obloga od jogurta ili kvasine, glavometa na plaži, briškule i trešete, bele i rauba sa Zagrepčanima. Tada nisam znao koliko će me ti dani promijeniti.
Tamo i tada počinje moja priča o obožavanju glazbe koja se proteže kroz gotovo trideset godina i ne znam koliko tisuća preslušanih ploča, kazeta i cd-a. Teško je sabiti svo to vrijeme u par redaka, a želio bih još puno toga ispričati: o svakodnevnom obilasku odjela akustike na putu do ili od škole, koji put i u oba smjera, o suzdržavanju od bilo kakvih troškova da bih čitav džeparac mogao ostaviti za jedini pravi razlog, o pozitivnom šoku kad sam se nakon otužnih splitskih polica prvi put našao u «zapadnom» dućanu gdje je ponuda bila tolika da ju je trebalo posložiti abecedno, o tome kako sam u Parizu prvo tražio Coodera i Zappu, pa tek onda Louvre i Seinu, o onome posebnom mirisu koje su imale ploče «iz vani», o tome kako se soba okrenula dok je Ziggy svirao gitaru, o tome što piše sitnim slovima na dnu ovitka, o tome kako se nakon dvije sekunde može prepoznati peta pjesma s B strane četvrte ploče i o još puno toga.
Puno godina kasnije i dalje beskrajno uživam u glazbi, ni broja ne znam svim tim albumima koji se nalaze u svakom slobodnom prostoru stana, jedva čekam priliku kad ću doći u priliku opet čuti meni drage pjesme, u specijaliziranim prodavaonicama osjećam ubrzavanje pulsa, znojenje dlanova, navalu vrućine u glavu, plitko disanje, mislim da bi jedina prikladna izjava bila da sam zaljubljen, ali ipak pomalo zavidim nekom mladom sretniku koji će tek sada po prvi puta imati tu sreću čuti Toma Waitsa, Van Morrisona, Petera Gabriela ili Boba Dylana.
... i kako kaže ona pjesma (pogodite koja?) – music is your only friend until the end.
Sjećam se da sam nekoć davno radio svoju mjesečnu top listu najdražih pjesama Beatlesa. Ovisno o raspoloženju toga dana poredak se izmjenjivao, a koliko se sjećam ovo je bila jedna od tri najdraže. Baš me zanima može li itko pogoditi ostale dvije.
Nema nikakvog reda u redu izlazaka pjesama koje govore, nisu posložene po kvaliteti, po mojim osobnim afinitetima, ni u ludilu kronološki, jedini razlog njihovom pojavljivanju je taj što su mi danas pale na pamet. Ne smijem uopće razmišljati što će biti sljedeće jer ću se zaplesti u neraspletivo.
Ne volim osamdesete iako su to godine u kojima sam bio mlad, godine u kojima sam skupljao stvari koje će mi kasnije dobro doći. Naravno, neke stvari nisu ispale baš kako sam se nadao da će ispasti, ali ....
U stvari, htjedoh reći, da ne volim glazbu u osamdesetima.
mainstream je bio užasan, na svu sreću tamo su pripadali i bendovi kao što su Talking Heads, U2, Police i još dosta meni dragih izvođača, ali stil 80-ih obilježile su gomile užasavajućih saharinskih bljuzgarija iz kojih niste mogli izvući ništa dobroga ni da ste pri ruci imali sve tehničke blagodati španjolske inkvizicije.
Suzanne Vega je danas na rasporedu zato jer sam se zaljubio u njezina prva dva albuma, zato što je Newyorčanka, a ja bih tako volio jednom doživjeti Veliku jabuku, zato što mi je divan način na koji je opisala jedan svoj doživljaj po ničem posebnoga jutra u zalogajnici na uglu, zato što volim njezin glas iako je prošlo dosta vremena otkako sam u njemu uživao, i zato što čitava pjesma djeluje tako prijateljski, a svi trebamo prijatelja, makar i virtualnoga, zar ne? Osim toga strašno me podsjeća na Raymonda Carvera i njegove kratke priče o ničem posebnom, a volim kad se dvije stvari koje volim nekako ispletu zajedno.
Onaj remiks (znate na koji mislim) ne volim, kao što ne volim većinu remiksa koji su nakazili izvorne pjesme.
(Za filmske fanatike: u Pulp Fictionu postoji scena u kojoj Mia pita Vincenta Vegu, je li mu Suzanne rodica. Zgodna scena, ali Quentin ju je izbacio jer mu nije odgovarala, zbog ovog ili onog razloga, može je se vidjeti na nekom special edition izdanju filma.)
Evo ga (na uglu 112. i Broadwaya):
pjesma: Tomova zalogajnica (Tom's Diner)
izvođač/autor: Suzanne Vega
možete je naći na albumu: Solitude Standing
Jutro je, sjedim
u zalogajnici na uglu,
čekam pored šanka
da mi konobar natoči kavu.
Napuni je samo do pola,
i prije nego se pobunim,
gleda kroz prozor
u nekoga tko ulazi unutra.
Uvijek te je lijepo vidjeti,
kaže čovjek iza šanka
ženi koja je ušla;
ona otresa svoj kišobran.
Ja gledam na drugu stranu
dok se pozdravljaju poljupcima,
pretvaram se da ih ne vidim;
umjesto toga ulijevam si mlijeko.
Otvaram novine,
tu je priča o glumcu
koji je umro dok je pio;
nisam za njeg nikad čula.
Okrećem na horoskop
i tražim šale
kad osjetim da me netko gleda
i dižem glavu.
Veni je neka žena,
gleda unutra, vidi li me?
Zapravo me ne vidi,
samo svoj vlastiti odraz.
Pokušavam ne primijetiti
dok pričvršćuje haljinu
i dok poravnava čarape,
kosa joj se smoči.
O, kiša će nastaviti
kroz ovo jutro,
dok slušam zvona katedrale;
mislim na tvoj glas.
I ponoćni piknik,
jednom davno,
prije nego je kiša počela.
Dovršavam svoju kavu,
vrijeme je da uhvatim vlak.
i još jedna verzija s koncerta bez uvodnog objašnjavanja pjesme:
za fuxu felicity (opet)
jer je stvarno nestrpljiva
jedan od mojih najdražih bendova nastalih u devedesetima - Eels
njihov album "electro-shock blues" nalazi se u mom osobnom najužem izboru za naj album devedesetih
ne sjećam se da sam igdje naišao na veću dozu crnog humora nego u nekim pjesmama s tog albuma
kad kaže "život je smiješan, ali ne ha-ha smiješan" znam na što misli
ovo je, ipak, pjesma s albuma "daisies from the galaxy", njihov najpoznatiji hit "mr.e's beautiful blues" (e. je nadimak marka olivera everetta, čovjeka koji je, zapravo, eels)
i još jedna feel good pjesma:
cab calloway - "minnie the moocher", hit iz 1931., ovdje u verziji iz filma "blues brothers"
tri djevojke, zajedničkim imenom Be Good Tanyas,
imaju tri albuma, a ovo je
jedna od onih pjesama od kojih se možete osjećati samo dobro i nikako drukčije
