Dok je sjajna Blanka Vlašić u dalekom Japanu kroz kvalifikacije i finalni nastup osvajala prvu zlatnu medalju za hrvatsku atletiku, istovremeno se (saznao sam posve slučajno čekajući sportske vijesti na Drugom, ne bi li još jednom uživao u velikoj pobjedi naše skakačice) u Orosavlju okupila krema svjetske rolerske elite. Kako kaže vijest, «od 28. kolovoza do 2. rujna Hrvatska će ponovo biti domaćinom Svjetskoga prvenstva FIS Rollerski World Cup 2007. Rolerstvo je, za sve one koji ne znaju, ekvivalent skijaškog trčanja, samo bez snijega. Natjecatelji umjesto skija koriste izdužene koturaljke s kotačem na svakom kraju.»
Ukoliko niste veliki obožavatelj rolerskijanja, ova vijest vas nije previše uzbudila, ali ja u ovom slučaju gledam malo više unaprijed i vidim detalje iz trećega plana. Vrlo sebično, ali što ćete, tražim i ja svoju šansu u svijetu milijuna i sportskih transfera. Ko bi gori sad je doli. Vremena se mijenjaju, rekao bi Bob Dylan. A u ružnoj nam budućnosti najavljivanoga globalnog zatopljenja neke će discipline važnošću i brojnošću zamijeniti one koje sada vladaju. Okladio bih se da će tijekom godina danas važni sportovi ustupati mjesta onim čija natjecanja danas prati samo rodbina i mačke pored puta. Tako će i spomenuto rolerskijanje pomalo istisnuti skijanje, a onda će se u Orosavlju smijati svima onima koji se danas smiju njihovom svjetskom prvenstvu. Tko zna, možda smo baš tamo mogli vidjeti novu Janicu globalnoga zatopljenja. Sjećate li se uopće kad ste zadnji put vidjeli snijeg? Dokumentarci o pingvinima se ne broje.
Reći ćete poslije „dobro je on govorio“, zato me poslušajte - dosta je više pjesnikovanja, uskoro prelazimo samo na sportove koji imaju praktičnog smisla. Nešto nalik natjecanjima u Radošiću, znate na koja mislim. Tamo se od zaborava sačuvavaju stari sportovi, a, kako se ono već kaže, jedna od najstarijih vještina je eliminiranje dosadnih. A tko je dosadniji od mušica. Dave nas, brate, od ledenoga doba naovamo.
Tijekom godina života u mediteranskoj klimi razvio sam djelotvornu vještinu eliminiranja dotičnih antipatičnih smetala. Klepam ih nemilice, divota me gledati. Kad neka uđe u moj zračni prostor može se uskoro pozdraviti sa svojim dosadnim životom. Bzzzz... Bum! Zovite me Bazuka Džo. Iako ovo ljeto iz ne znam kojeg razloga nije donijelo uobičajenu najezdu leteće gamadi, pa nisam imao priliku održavati formu na najvišem nivou, predsjedništvo CFA (Croatian Flykiling Association – s obzirom na mali broj klubova, još nismo u mogućnosti osnovati svoju ligu već smo pridruženi član Afro-azijske skupine koja je najjača na svijetu s poslovično jakim Indijcima i Nigerijcima, stoga i internacionalnizirani naziv Saveza) planira me odabrati za nacionalnoga predstavnika za natjecanja u ovoj folklorno–sportskoj vještini.
Kad bi cijenjeni predsjednik Olimpijskog komiteta htio razmisliti o tome da ubijanje mušica uvrsti u (barem pokazni) olimpijski sport, siguran sam da bih postigao zavidan rezultat već u Pekingu 2008. Već se vidim kako stojim na postolju s kočopernim natpisom sponzora svinjogojstva Kakić (čije prostorije nude odlične uvjete za završne pripreme) suze mi teku, knedla se steže u grlu. Poradovao sam se i srebrnoj medalji, ali korpulentni Turkmenistanac (tamo se u zadnje vrijeme dosta ulaže u ovaj sport) je diskvalificiran zbog toga jer se na pregledu opreme utvrdilo da njegova krpa za brzo udaranje nije usklađena s dimenzijama, tako da s najviše visine gledam na ostale, manje vješte suparnike koji nemaju ovakav, kako se kaže, killer instinct.
Dok su oči publike uprte u moj svijetli lik, ushićenim milijunima pred plazma ekranima u kafićima i na trgovima u slow motionu se prikazuje kako mi moj urođeni talent i stečena rutina omogućavaju da lako rješavam obavezni program, udaranje na kronometar i izdržljivsko lemanje, a nije zanemariv ni umjetnički dojam. Čim siđem s postolja, oko mene kao muhe bez glave oblijeću razni menadžeri, a među njima predsjednik upravnog odbora slavnog kluba iz močvarnog dijela Bavarske (ne bih spominjao imena, razumjet ćete me) i nudi mi uvjete za financijski miran ostatak života.
Bahami, evo me, stižem!
Draga Xiola, ovde su se kod mene skupili neki koji ti žele poželjeti sve najbolje želje. Evo prvo ovaj dobro stavljeni momčić sa evergrinom svih evergrina kojeg su još 1893. smislile sestre Mildred J. Hill i Patty Smith Hill:
A da ne zaboraviš svoj treći be OŠ Mirko i Slavko, javili su se vaš predsjednik razreda i tvoja najbolja prija iz klupe:
I tvoj najoštriji konkurent iz glazbene škole Šemsa Suljaković:
A i znana gđa MurtilaFjora alias Kneginja pridružuje se čestitkama sa svojim gastronomskim savjetima za jedan slou fud ivent:
Soundtrackovi iz filmova kojih se ona može sjetiti isprve,
tako da će ih sigurno biti samo par komada.
1. Man of Constant Sorrow (O Brother, Where Art Thou)
Ona ni danas ne vjeruje da ovo ne pjeva George Clooney, već tamo neki Dan Timinski. Uvijek pomalo sumnjam dopada li se njoj baš toliko ta pjesma ili Cakani Đorđe, il štono bi se u nas reklo Slatki Jure. S obzirom da je on daleko (iako vidim po trač rubrikama da ima sklonosti k naše gore listovima) mogu biti miran i priznati da sam se i sam od ovoga filma počeo oduševljavati njegovim komičarskim sposobnostima.
A iz rubrike "jeste li znali" dajem vam podatak o tome da je ovu pjesmu na svom nastupnom albumu izveo i izvjesni Robert Zimmerman, koji se doskora preimenovao u ...
2. Things Have Changed (Wonder Boys)
Moram biti iskren da za moj gušt tamo negdje od albuma Desire (a to je bilo prije 30 godina) Dylan nije napravio ništa vrijedno svoje zaslužene reputacije genija. A onda sam čuo ovo. A onda je došao i album Love and Theft, pa sam onda poslušao i prethodni...
Jedna od onih pjesama uz koju ne mogu ostati miran, noge mi se odmah počinju micati. A kad ja plešem, to mogu podnijeti samo oni koji me baš jako vole.
3. She (Nothing Hill)
Oboje volimo ovakve filmove. Love Actually i 4 Weddings su mi nešto draži, ali ne smetaju mi ni Sleepless in Seatle i You Got Mail... Britanski su mi, ipak, bar za pola zvjezdice ispred.
Radije bih stavio Aznavoura, iako moja kućna kolekcija Costella izaziva čuđenje kod većine. A šta ću kad mi je drag.
4. Aquarius (Hair)
S obzirom da frau Kneginja samo povremeno dozvoljava da pjesma nastala nakon 1974. išta vrijedi, evo joj jedna iz 1979. (sad će ona reći, pa zar ovo nije starije?). Ne sjećam se novogodišnjega programa prije moje punoljetnosti koji nije ovo emitirao oko 01.00.
Senzacionalno!
Jedinstveno!
Neponovljivo!
Ne ponovilo se! (ovo križajte - op.ur.)
Štovano čitateljstvo,
Specijalno prvo izdanje iz edicije "Petar Pan nam pripovjeda" u ovom nam broju donosi gostovanje velike bijele nade. Gospođa MurtilaFjora, znana i kao Kneginja, odnosno gospođa Pan, prepričat će nam svojim riječima jedan dan u svome životu. Neka to bude, recimo, jučerašnji dan. I što je još važnije, noć. Naslov ovog njezinog literarnog izlaganja ima naslov "Tri krizna trenutka u životu gđe Fjore i 24-satnog tlakomjera". Ako ste se opustili i ugodno naslonili pred vaš omiljeni komjputorski zaslon, trenutak je pravi. Ladies and gentlemen: Misiz MurtilaFjora!
Tri krizna trenutka u životu gđe Fjore i 24-satnog tlakomjera
Zahvaljujući maru zbunjenoga mladog liječnika gđa MurtilaFjora jučer je ranom zorom u KBC-u Split uz svoje tijelo dobila privezan holter za mjerenje tlaka koji je na njoj trebao ostati sljedeća 24 sata a ona se praviti da na njoj nema ničega čudnog unatoč kabelima nalik na one produžne u crnoj boji i svakumalo zujećem aparatiću na desnom boku koji bi ljevicu pripremao na amputaciju dok bi ova smjerno, i dalje se praveći da se ništa ne događa, stajala u stavu opuštenosti.
Prvi kritični trenutak u kojem je gđa Fjora željela strgnuti tlakomjer postavljen na ljevici zbio se tek u ranim poslijepodnevnim satima kada je njezina mlađa kćerka, poznata još i kao Mlađa, pa i kao Cornelia-the-Witch, ali u kuloarima ipak najčešće zvana Čudovište, radeći s majkom kolaž s osobnim imenom i prezimenom koji će krasiti njezinu prvoškolsku klupu, stisnula ljepilo boje nervozne ciklame i poslala ga ravno u majčino desno oko, uz svega par loše naciljanih kapljica u usta. Ali kako je gđa MurtilaFjora svojom već opjevanom staloženošću krizni trenutak prebrodila a njezina desna šarenica zadražala postojanu tamnozelenu boju s uzorkom svijetlih smeđih točkica, uspjelo joj je to i kod sljedećega, jedva malkice napornijeg zadatka, u kojem je ista malena djevojčica u ranim večernjim satima uz svoga punoljetnog zbunjenog oca koji sebe voli nazivati, a ne bez razloga, Petrom Panom, upalila automobil i udarila u onaj ispred sebe pričem je s udarajućeg automobila ispala prednja registarska tablica. Da je sedmogodišnjakinja živa i zdrava znamo po pričanju gđe Fjore koja tvrdi da joj je i suprug ipak netaknut njezinim bijesom jutros otišao na posao. Treći krizni trenutak u životu MurtileFjore i 24-satnog tlakomjera zbio se u ranim jutarnjim satima koje neki vole nazvati i kasnonoćnim, u onim trenucima kada sav pošten svijet osim pekara spava. Kako i gđa Murtila pripada udruzi poštenih, a nije pekar, spavala je snom pravednika unatoč holteru kojeg je uz njezinu ljevicu i bok privezao zbunjeni mladi liječnik, sve dok joj idilu s jastukom i toplim prekrivačem u burnoj kišnoj noći nije prekinuo duh. Kako je sebe uvijek voljela zamišljati kao osobu s nadnaravnim sposobnostima, mada za to nikada nije bilo pouzdanoga razloga, konačno je došla na svoje i saznala da duhovi nose naočale ali ne i umjetna zubala.
Sanjala je jedan od svojih uobičajeno burnih snova neuzrokovanih klimatskim trenutkom, i brbljala, kao što je i inače za nju normalno da radi dok sniva. Burni san je, po njezinu mišljenju, prekinuo njezin gdin suprug kojem je dosadilo njezino cjelonoćno blebetanje. Iznervirana tim naprasnim činom, odškrinula je oči i vidjela da se nadvio nad nju, a onda, onako snena u polumraku shvatila da to nije on jer on ne nosi naočale a i ponešto je zgodniji, te da je mrak polumrak samo stoga što prozirni lik nad njom lagano svijetli. Počela je vrištati, a nepoznato lice se pokrenulo i odlebdjelo do susjednoga jastuka, stalo nad usnulog joj muža malo gledeći nju, malo njega. Sveudilj vrišteći uspjela ga je bolje odmjeriti i ustanovila je da prozirno oštro lice blijede puti pripada nekome vrlo starom i umornom, nosa koji se gotovo spaja s četvrtastom izbačenom bradom i da mu je pogled iza debelih naočala oblika televizora kakve se više ne proizvode, strog i hladan. Zamijetila je i da lice ima jedva vidljive tanke usnice do kojih vodi mreža bora i da bi one možde bile punije a lice glađe kada bi u ustima bilo umjetno zubalo. I dalje vičući duh, duh, MurtilaFjora je prestravljeno uočila da nepoznatospolna sablast nema ni noge ni ruke i da se u zraku održava laganim pokretima ramenima, poput one djece koja tobože plivaju, a zapravo samo prsno plutaju na vodi, i krajičkom oka primijetila da se Petar Pan konačno budi ma koliko je svimadobropoznato da ima lagahan sanak. Duh, duh, plakala je pridižući se na desni lakat dok joj je crni kabel kojeg je za nju privezao zbunjeni mladi liječnik zapinjao za rame; duh, duh, vrištala je, a ovaj ju je dobro pogledao, ljutito i tužno istovremeno, pomaknuo se na sredinu kreveta i između njih dvoje zrakom otplivao poput zmije u nabujaloj rijeci kroz sloj gips-kartona, betona, kamena i željeza u susjedovu konobu; otišao je u konobu, vikala je, a muž joj je rekao nek spava, da je samo sanjala.
Ujutro, priča on, dok ju je budio da ne zakasni zbunjenom mladom liječniku koji joj mora skinuti 24-satni tlakomjer kojeg je dan ranije zavezao uz njezin desni bok i za njezinu lijevu nadlakticu, pričala je da je budna i da mora tati obrijati brkove. Il njemu bradu, nije važno što i kome, samo nek je pusti da sanja.
Vrijeme radnje: subota, nešto iza devet sati navečer
Mjesto radnje: kauč ispred televizora
Likovi: A. (11) i P. (7), djevojčice
- Kako je snažna!
- Ljuta je.
- Zašto je razbila staklo?
- Treba joj sjekira.
- Zašto?
- Da razbije vrata i da može spasit' Jacka kojeg su zarobili policajci.
(- Udari svom snagom! Pomaknite se, ljudi!)
- Ne gledaj, bit' će nešto opasno!
- Neće bit' ništa, mogu ja gledat'...
(...)
- Kako ovaj brod stoji ovako ukrivo?
- Koliko samo ljudi ima na ovom brodu, vidi koliko ih je...!
- Zašto ovaj brod stoji ovako ukrivo?
- Udario je u santu leda. Potopit će se.
- Što je to santa leda?
- To ti je jedan veliki komad leda što pliva po moru, a nije zavezan za ništa.
(- Zašto su ovi čamci napunjeni samo do pola? Testirani su na težinu sedamdest ljudi, napunite ih!)
- Je li ovaj barba zločest?
- Nije, samo ima takve obrve.
(- Natrag! Ovo nije izlaz! Natrag!)
- Zašto je ona otišla? Što je njoj?
- On joj govori glupa si, pa cmok, cmok.
- Zašto joj govori glupa si, to je ružno...?
- Ma, pusti...
(- Pustite žene natrag! Žene i djeca u čamce!)
- Mama, imat ću noćne more od ovoga!
- Nemoj onda gledati.
- Hoću, interesira me.
(...)
- Zločesti barba otvara vrata.
- Nije on zločest, vidiš da im pomaže.
- Kako je voda razbila prozor?
- Lijepo, voda je tako jaka.
(- Natrag, natrag! Ne možete u čamac!)
- Zašto je ovaj barba pucao, je li on zločest?
- On je... Što je sad ovo?! Mama, zašto sad reklame, zar je gotovo?
(...)
- Seko, meni je draži Aladin.
- Čekaj, čekaj, da vidimo što će sad biti.
(...)
- Tko ga je zaledio?
- Nitko, voda. Hladno je, vidiš kako im ide para iz usta.
- Ona misli da on spava.
(- Jack! Jack!)
- Kako je izgubila glas.
(- Nikada te neću zaboraviti.)
- Ona ga je pustila!!! Zašto!? Gdje ona pliva?
- Do barbe u čamcu.
- Od koga je uzela trubilicu? Hoće li sad oni doći po nju?
- Valjda.
- Zločesti je na brodu, bilo bi mi draže da on umrije.
- Kako je sad stara...
- To je ona ista teta, samo puno kasnije, je li tako, mama?
- Tako je.
(The end. Directed by James Cameroon)
(...)
- Mama, znaš skoro sam zaplakala.
- A ja sam skoro zaspala.
- Dušo, kako ti se svidio film?
- Dobar je.
- Samo to?
- Samo to. Nego što bih trebala reći: «Hvala ti Bože što sam gledala Titanic!»?
